Starac Šimun i proročica Ana koji su i sami svoj život posvetili i prikazali Bogu; Šimuni u iščekivanju Utjehe Izraelove i osluškivanju Duha, a proročica Ana danonoćnim služenjem Gospodinu postom i molitvom, doživjeli su trenutak za koji su se pripremali čitav život, susreli su Mesiju.
Ali važnije od toga jest da su u malenom djetešcu, u naoko redovitom događaju u Hramu, u naoko redovitom vremenu, kada ništa naizvana u Jeruzalemu nije dalo naslutiti dolazak novoga Kralja, vođeni Duhom Svetim prepoznali Mesiju. Prepoznali su Božje obećanje, otkrili ispunjenje svoga nadanja i radosno gledaju u budućnost čovječanstva koje će biti „prosvjetljeno“ svjetlošću koja je sam Isus Krist.  Šimun i Ana su da susreli, prepoznali, upoznali i razglasili.

Želju za jedinstvom svojih učenika Isus je najpotresnije i najjasnije izrekao i svojoj velikosvećeničkoj molitvi Ocu u kojoj on moli za jedinstvo svojih učenika svih vremena: „Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi…“ Na žalost gledajući povijest Crkve moramo priznati da u tome nismo uspijeli. No trebamo li od toga odustati? Nikada.

Dok s Ivanom ispovjedamo „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta“ ne smijemo zaboraviti na snagu i ohrabrenje na tom putu u sakramentu trajne euharistijske prisutnosti među nama u kojoj se trebamo prepoznati kao „blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu“. I odazvati se.

Otvorena nebesa govore nam da je s Isusom došlo vrijeme pomirenja Boga i čovjeka, vrata između neba i zemlje zauvijek su otvorena. Silazak Duha poput goluba i za nas znači početak Božjeg života u nama kojeg primamo u sakramentu krštenja, a glas s neba nam prije svega svjedoči o Isusu, njegovom božanskom sinovstvu, da je on druga božanska osoba. A u sakramentu krštenja u kojemu po Isusu bivamo oslobođeni grijeha i postajemo djeca Božja ovaj glas i nama progovara „Ti si moje ljubljeno dijete“.

Kraljevi su pronašli Dijete, a nas trebaju potaknuti da tražimo uvijek iznova, u knjigama i umjetnosti, u povijesti i u sadašnjosti, u stvarima i osobama jer ne samo da je Bog postao jedan od nas, ne samo da je s nama već je onaj maleni, najpotrebniji među nama. I to čitave godine.

Koliko Sveta Obitelj koju slavimo može biti uzor današnjem čovjeku čiji „snovi“ nisu prostor susreta s Bogom, već su ispunjeni maštanjem o blagostanju, o ostvarivanju sebičnih želja koje mogu ići i do nijekanja postojanja onome koji već ima život, koji je Život. Dok slavimo rođenje Boga u ovome svijetu, ne možemo zatvarati oči za tolike kojima je rođenje uskraćeno jer nam remete naše „snove“ i planove. Neka nam svima Sveta Obitelj podari hrabrosti i odlučnosti u borbi za svaki život, a najviše one ugrožene herodovskim mentalitetom današnjeg vremena.
 

Postanimo zapaljene svjetiljke koje će osvjetljavati Očevu kuću, ovaj svijet i vrijeme u kojem živimo i koje je nebeski Otac povjerio upravo nama da njim upravljamo. Obasjani božićnim svjetlom  uočit ćemo potrebe bližnjih, njihove muke i nevolje, te ćemo u Utjelovljenoj Riječi Božjoj tražiti rješenja. Svjetleći o ovom Božiću zagledani u novorođenog Isusa recimo s pouzdanjem i predanjem u njegovu volju svoj „da“ da bi se i po nama dogodilo njegovo utjelovljenje, novi početak za nas, a po nama i za ovaj naš svijet.

Ako smo od prošlog Božića, pritisnuti teretima svagdanjeg života, zaboravili na radost koju nam „Emanuel - Bog s nama“ donosi, krajnje je vrijeme da se prisjetimo, priključimo iščekivanju Crkve. Došašće je vrijeme koje nas želi ohrabriti za naš život jer Bog nam je blizu. Izaija tako kaže:"Pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci" (Iz 35,10).
Ivan Krstitelj nam pokazuje što valja činiti, kojim putem valja ići, jer nekad se čini da samo pokušavamo upoznati Isusa i njegovu volju, čitamo knjige o njemu, ali ne odlazimo k Njemu. Govorimo o Njemu, ali ne i Njemu. Ivan nas ohrabruje da idemo Isusu sa svim pitanjima, da ga upoznamo i spoznamo u njegovom Evanđelju, u sakramentima, u živoj zajednici Crkve, u djelotvornoj ljubavi caritasa, u radosti osobe koja se povjerava Bogu i u Njega uzda.
 

Ovo vrijeme došašća prigoda je da svatko u svom životu prepozna prepreke Isusovom dolasku. Što me to odvlači od Boga, čemu i kome darujem svoje vrijeme, koje me to brige zaokupljaju, za čime čezne moje srce? Hoću li ovoga došašća naći vremena za Boga, poći na koju zornicu, ispovijediti se, čitati i razmatrati Riječ Božju, dozvoliti da Gospodin progovori mome srcu? Hoće li osim svečanijeg stola, odjela i ukrašena doma Gospodin pronaći mjesta u mome srcu, u međusobnom poštovanju i ljubavi koje iskazujemo našim bližnjima, starima, nemoćnima, roditeljima, supružnicima, našoj djeci? Hoće li spomendan Njegovog rođenja u Betlehemu promijeniti odnose na našem radnom mjestu, susjedstvu, župi ili državi?

Pitanje koje si svaki vjernik treba postaviti na početku ovog došašća je hoću li prepoznati Isusa i biti prepoznat kao Njegov, u trenutku njegovog drugog dolaska na zemlju? Kako bismo na to bili spremni važno je vježbati oči svoje duše za prepoznavanje svakodnevnih Kristovih dolazaka. A dolazi nam u Crkvi, u sakramentima, u Bibliji, u našim bližnjima, supruzima, starcima i djeci, rođenima i nerođenima, prijateljima i neprijateljima, u slabima, siromašnima, bolesnima, progonjenima, izbjeglicama, migrantima, našim poslodavcima i zaposlenicima…
Uzaludna je naša proslava Božića i očekivanje njegovog konačnog dolaska, ako u svom vremenu i prostoru nismo spremni za susret s Kristom. Moramo biti budni i pripravni da nam se ne bi dogodilo da ga ne prepoznamo kao i njegovi povijesni suvremenici „k svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11). A tada neće ni On prepoznati nas.