U prvom čitanju na sam blagdan Uskrsa možemo osjetiti Petrovo uzbuđenje i radost kada govori: “Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.” (Dj 10, 39 - 41) Malo pomalo to uzbuđenje zahvaća čitavu zajednicu: Isus je uskrsnuo, a mi smo tome svjedoci! Naime, pedeset dana od Isusova uskrsnuća apostoli će u redovitim susretima s Uskrsnulim rasti u vjeri. Apostol Toma imat će priliku staviti svoj prst na mjesto Isusovih rana i povjerovati, Uskrsnuli koji im se ukazuje nije tek neki tajanstveni duh nego stvarni, živi Isus koji ih hrani, koji im tumači Pisma. Na taj će ih način Uskrsli pripremiti za silazak Duha Svetoga koji će od njih učiniti hrabre svjedoke Njegova uskrsnuća. U toj vjeri apostola i prve Crkve po snazi koja dolazi po Duhu Svetom, događaj Isusova uskrsnuća jest radosna vijest za ljude već dvije tisuće godina.

Pred vjernicima su najsvetiji dani liturgijske godine, dani u kojima se prisjećamo i slavimo naše otkupljenje po Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Ove godine te ćemo dane živjeti zatvoreni u svojim domovima, bez liturgijskih obreda s narodom u našim crkvama. Nedostajat će nam sigurno obredi i običaji, ali ne smijemo zaboraviti da se pojavnost, ova našem oku i našim osjetilima dohvatljiva, promijenila, ali je bit ista. Prilika je ovo da ojačamo našu kućnu Crkvu u kojoj ćemo pratit obrede posredstvom, televizije, radija, interneta, ali ćemo možda više nego ikad osjetiti važnost zajedništva, važnost prenošenja i življenja vjere u našim obiteljima.
Zasluge Isusovog spasiteljskog djela nadilaze vremenske i prostorne granice ondašnjeg Izraela. I čovjeku današnjice ponuđeno je spasenje po žrtvi Isusova života, a vrijedit će isto i za sve buduće generacije. Mogli bismo reći da je poruka Isusova života i smrti univerzalna bez obzira što se mijenjaju vremena, društvena uređenja, civilizacije. To je potrebno jer je čovjekovo srce i dalje ranjeno grijehom i dalje se teško mijenja i oblikuje na sliku Božju, i dalje je jednako onom povijesnom čovječanstvu koje je osudilo, mučilo i razapelo Isusa.

Čitajući ovaj izvještaj zaustavila sam se na možda ne baš očitoj stvarnosti prijateljstva i zajedništva koje učenike, Lazarove sestre i prijatelje dovodi do vjere u Isusa. Boraveći s Isusom, slušajući ga, slijedeći njegov put, njegujući zajedništvo i prijateljstvo svi su oni došli do vjere. Prijatelji prenose molbu sestara Isusu da dođe spasiti Lazara, oni odvaljuju kamen s groba kako bi Njegova riječ doprla do mrtvog Lazara, oni su mu oslobodili lice, ruke i noge od povoja. Prijateljstvo i zajedništvo postaje put rasta u vjeri.
Možda ovo vrijeme koje nam uskraćuje fizički boraviti zajedno ponovno u nama probudi čežnju za pravim odnosima, čežnju za bližnjim i čežnju za Bogom. Možda smo pali u neku ravnodušnost, rutinu u svojoj vjeri, stoga je ovo vrijeme da razvijemo čežnju za Riječju, svojom zajednicom, euharistijom.

U biblijskim čitanjima ove ćemo nedjelje promišljati nad dvije vrste slijepoće: tjelesnom i duhovnom. O tjelesnoj slijepoći govorimo kad gore opisano osjetilo vida u nekom svom djelu ne funkcionira dobro. A što bi to bila duhovna sljepoća? Pogledajmo u evanđelje. Duhovno slijepi su farizeji koji ne samo da nisu povjerovali u ozdravljenje slijepca od rođenja, nego su to ozdravljenje pokušali iskoristiti protiv Isusa.
Da bismo duhovno dobro vidjeli potrebna nam je svjetlost, a Isus za sebe kaže: „Svjetlost sam svijeta“. (Iv 9, 5) No s druge strane potreban nam je duhovno osjetilo vida: vjera. Vjera je ta koja čini razliku između farizeja i ozdravljenog slijepca. Iako su svi zajedno okupani istim svjetlom, Isusom Kristom, farizeji ostaju slijepi za novost Evanđelja koje Isus donosi, za ispunjenje Zakona u koje tako slijepo vjeruju. S druge pak strane, slijepac kojemu Isus otvara vid ne zaustavlja se na tome da razlikuje stvari u svojoj okolini i da se lakše njima služi, on je spreman vidjeti posve novu dimenziju života, onu koja njegovom fizičkom vidu daje smisao.

Gospodin vodi svakog od nas u pustinju da nas zavede i da razgovara sa našim srcem, kao što to čini sa samarijankom. Naš Bog ne ostaje na nebu, govoreći nam kroz Sveto pismo, kroz posredovanje Crkve što moramo učiniti, a onda  nas prepusti našoj inicijativi. Naš Bog nam dolazi u susret i govori nam, jer se Božja ljubav, Duh Sveti, izlio u naša srca. Ako ga želimo upoznati moramo ući u naše srce, u našu sobu i zatvoriti vrata, biti u Njegovoj prisutnosti koja umiruje, tješi, oživljava i govori nam:  "Ja sam, ja koji s tobom govorim!"

Prije svega, kršćanska vjera je vjera puta. Kršćanin hoda prema svom cilju u kojeg vjeruje i kojemu se nada. Naravno da je taj put, to hodočasničko obilježje naše vjere, naporno i zahtjevno, ali Bog je taj koji ide pred nama, koji je u Isusu Kristu prošao sve nedaće koje i nas na tom putu mogu zadesiti.

Isus se od Đavlovih kušnji obranio poznavanjem riječi Božje u njezinoj cjelovitosti. Možda nam upravo proučavanje Biblije može biti ovogodišnji korizmeni zadatak kao bismo rasli u vjeri? Zagrabimo iz tog Izvora mudrosti i nastojimo iskoristiti ovo vrijeme pred nama kako bismo obnovili svoj duh, kako bismo pročistili nataloženo u nama, kako bismo presložili i obnovili svoju ljestvicu vrednota i na kraju i najvažnije, kako bismo Bogu dali prvo mjesto u svom životu.

Ovom rečenicom Isus nam jasno daje do znanja da su djela nasilja, pljačke, prisile djela Zloga, ali kako se protiv Zloga ne možemo boriti njegovim djelima i metodama, uzvaraćanje na zlo po principu „oko za oko, zub za zub“ nije pravo odupiranje Zlomu.
Gledajući svijet oko sebe postaje nam jasno da se Zlomu i njegovom djelovanju u svijetu ne možemo oduprijeti ni ljudskim, pravnim i kaznenim metodama uređenih demokratskih društava. Nasilje se ne može riješiti nasiljem, niti mržnja mržnjom. Zli pobjeđuje svaki puta kada se dajemo zavesti onime što nam nudi; dobitak, slava, vlast, moć, ugled, kada mi sami postajemo mjerilo stvari.

Zakon je dan čovjeku kako bi se lakše snalazio, kako bi poštujući Zakon oblikovao svoje srce te upoznao i zavolio Boga koji mu se objavio. Isus pitanju legalističkog tumačenja i vršenja Zakona suprotstavlja izazov autentične ljubavi. Isus izaziva svakoga od nas da se zapitamo zašto nešto činimo ili ne činimo, koje su naše unutarnje motivacije i pokretači u našem odnosu prema Bogu i prema čovjeku.

„Osvijetliti“ ovo naše vrijeme i prostor, „osoliti“ naše međusobne odnose i suživot, biti „znak“ mogućnosti drugačijeg i boljeg svijeta zadaća je svakog Isusovog učenika. A to nećemo postići svojim idejama, mislima i lijepim govorima, već snagom Božjih riječi koje su nam predane u Evanđelju i koje nas potiču da činimo.