VARAŽDIN, 15. 8. 2020.

---

Varaždinska katedrala posvećena je Blaženoj Djevici Mariji na Nebo uznesenoj –Velikoj Gospi – te se ova svetkovina na poseban način slavi i u Varaždinu.

Brojni vjernici su se okupili na večernje euharistijsko slavlje koje je, u subotu 15. kolovoza, ondje predslavio mons. Bože Radoš, varaždinski biskup. Uz njega su suslavili kanonici Stolnog kaptola te biskupov tajnik vlč. Marko Domiter.

Velika Gospa slavi se tako lijepo i svečano, primjetio je biskup Radoš, „čitav dan želimo slaviti, Mariji pjevati, želimo da naše oči budu usmjerene prema njoj. A kad su usmjerene prema njoj, onda su uvijek usmjerene i prema Onome tko je u središtu njezinoga života – Isusu – onomu koga ona nosi.“

Podsjetio je biskup u svojoj homiliji na ulomak iz evanđelja koji se čita na misi u predvečerje svetkovine Marijina uznesenja na Nebo u kojem je protagonist obična žena iz puka koja sluša kako Isus govori i dok On govori sva je zanesena „i kliče Gospodinu Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao, ona želi pohvaliti Isusa, njegovov porod, ono što On stvarno jest. Ako ga pohvali preko majke pohvala će biti još ljepša“ objašnjava nam biskup Radoš i dodaje da tako i mi, kao da uzimamo metodologiju spomenute žene i često hvalimo Isusa preko njegove majke. „Svaki put kad Mariji pjevamo, kad je častimo, hvalimo, mi uvijek želimo pohvaliti Onoga koji je središte njezinoga života.“, naglašva mons. Radoš.  

 Isus ovoj ženi uzvraća lijepim odgovorom da su još blaženiji oni koji riječ Božju slušaju i čuvaju te njime i toj ženi otvara mogućnost da se uključi u tu obitelj onih koji su blaženi.

Uistinu, Bogorodica jest blažena, upravo zato što je ona „žena Božje riječi“, kako nam govori biskup Radoš. „Ona koja sluša Božji glas – sluša u ime ljudskoga roda, u ime čovječanstva“.

Temeljni je grijeh odvajanje od Boga kada čovjek prestaje slušati Boga, ne pristaje uz Božje planove i Njegovu volju, nego u svojoj volji odlazi daleko od Boga. A taj i takav put vode u žalost, dolinu suza gdje nema života.

„Bog stalno traži da netko otvori svoje uho i da čuje Božji glas koji je glas života, ljubavi, glas Onoga koji ne može bez svoga stvorenja – čovjeka – jer ga je stvorio iz ljubavi kao umjetnik, udahnuo mu je svoj dah, na svoju sliku ga je stvorio.“ ističe biskup Radoš te govori kako tu svoju ljubljenu sliku Bog traži, a naposljetku i nalazi u Mariji – ženi „koja jako sliči na Boga, koja nije tu sliku izbrisala niti je ičime nagrdila“.

Marija je otvorena prihvatiti Božju stvarateljsku riječ koja će se utisnuti u njezinu dušu i postat će živom – Riječ tijelom postala –  i nastanila se u Marijinoj utrobi, nastanila se među nama.

„Bog nije mogao dopustiti da u grobu trune ona koja je iz svoga krila rodila Spasitelja, ono krilo, utroba, koja nije osjetila grijeha, nije ranjena grijehom, nema ništa u sebi smrtnoga, zar može biti talac smrti, zar može ona umrijeti i biti trajno pokopana da istrune?“ podsjetio je biskup Radoš na riječi predslovlja u misi svetkovine Marijina uznesenja na Nebo te dodao kako i mi koji putujemo ovom zemljom u Mariji imamo putokaz nade i utjehe da, Onaj koji je izvor života, Onaj koji ljubi, ne može nas, ljubljena bića, ostaviti da trunemo u grobu, nego nam po Mariji pokazuje koji je naš put.

„Ona je putokaz nade u vječni život. Ona je za nas putokaz, ali i podrška, naša zagovornica da, dok gledamo u nju, ona gleda u nas i podržava naš hod da i mi dospijemo tamo gdje je naše novo rođenje, rođenje za vječnost.“, zaključio je svoju homiliju na Veliku Gospu u varaždinskoj katedrali biskup Bože Radoš.

Na kraju euharistijskog slavlja biskup je blagoslovio cvijeće objasnivši kako su okupljeni u ulaznoj pjesmi Gospi pjevali mirisni cvijete vječnoga raja. Potaknuo je sve da svojim kućama ponesu jedan cvijet i stave ga pred Gospin lik po čijem daru i naš život ima miris vječnosti.
 

---