Dana, 30.10.2018. održan je prvi susret s našim Kokotičekima, po metodi Kursilja, u ovoj pastoralnoj godini. Budući da je listopad Marijin mjesec, progovorili smo o Blaženoj Djevici Mariji.

Na samom početku smo se pomolili, a zatim smo pogledali filmić o Marijinom grobu. Nakon filmića vlč. Leonardo nam je još malo približio Marijin život, kao i Njezinu ulogu u njegovom životu. Između ostalog je spomenuo kako je Marija bila čovjek poput svih nas, živjela je i umrla kao i svaki čovjek. Blagdanom Svih Svetih slavimo Sve Svete, pa tako i Mariju. Kod Marije je zanimljivo to što je poput Isusa, i dušom i tijelom uznesena na Nebo. A evo i Marijine uloge u životu vlč. Leonarda Šardija, gdje on sam kaže: „Zamoljen sam progovoriti o Mariji u svom životu. Sjećam se slike iz svog doma. U mojoj sobi je bila slika na kojoj je Marija u naručju držala dijete Isusa. Kojim god smjerom da sam krenuo i napravio par koraka po sobi, činilo mi se da me Marija uvijek gleda. Danas, kad više nisam dijete, to za mene više nije samo slika jer znam da me Marija doista čuva i prati na mom putu. U mojoj obitelji se oduvijek, od kada se mogu sjetiti, molila krunica. Tata, iako je radio u Austriji, vikendom bi došao doma i uvijek je s nama molio krunicu. Prije 18 godina, moj tata je teško obolio i morao je na teško operaciju. Tada smo svaki put kod molitve Anđeo Gospodnji dodali poseban zaziv za tatu da se oporavi. I da, oporavio se, a danas još uvijek kod te molitve zahvaljujemo za tatu i njegov oporavak. Kako sam od malih nogu odlazio u crkvu, u meni je rasla čežnja da budem i ja ministrant. Fascinirala me njihova haljina. Sjećam se kako sam znao s čežnjom gledati ih i molio sam se da mogu i ja što prije biti ministrant. Znao sam da je sad još prerano, imao sam tek šest godina. Kod nas se ministrantom postajalo tek u 3.razredu. No, kako je bio baš mjesec svibanj, svakodnevno sam jedini odlazio na svibanjske pobožnosti i župnik je vidio da dolazim. Jednog dana mi je došao i rekao: „Čuj, Leonardo, nećemo čekati 3. razred. Od sutra možeš biti ministrant.“ I tako sam u Marijinom mjesecu svibnju, sa šest godina postao ministrant. Znam da je to Njena zasluga i da je uslišila moje molitve. Znate da je moj brat osoba s invaliditetom i da je u kolicima, ali mi ipak imamo ispunjen i lijep život u obitelji. Prihvaćamo probleme i patnje uz molitvu i predanje Isusu i Mariji. Tamo gdje je najteže, Marija je prisutna (kao kad je primijetila da svatovi nemaju vina), Ona je kod Isusovog križa, ne bježi od križa. Kad je najteže, znam da se trebam obratiti Mariji, čvrsto stisnuti krunicu i sve će biti dobro.“

Susret smo završili sa dojmovima naših prijatelja u udruzi „Kokotiček“ koji su, kao i uvijek bili maštoviti u svojim iskrenim odgovorima. Tako su neki rekli da se Mariji mole za sebe i svoje obitelji, neki su rekli da se baš trenutno i ne mole, ali da se u crkvi gdje se posebno štuje Marija uvijek osjećaju lijepo. Kad smo ih pitali kakva je Marija, odgovori su uvijek bili da je Marija lijepa. Jedan je korisnik udruge posebno napomenuo kako mu je bilo jako lijepo na ovom susretu i da je dobro uvijek naći trenutke kad možemo biti uz Boga, ako ne inače, a onda barem prije blagdana Svih Svetih. Dok je jedan drugi naš prijatelj koji baš ne voli pričati, rekao kako mu je najvažniji od svega Vinko Coce. Kad smo ga pitali je li on otpjevao koju pjesmu Blaženoj Djevici Mariji, u trenu je „ispalio“: „Da, pjeval je „Vilo moja.“ ;) Puna srca i zahvalnosti za ove sjajne ljude u kojima se tako jasno očituje Božja jednostavnost i ljubav, dogovorili smo idući susret, zadnji utorak u studenome. Svjesni, kako ovim ljudima ne treba puno filozofirati i pričati teške stvari, radujemo se idućem susretu jer smo se uvjerili u mudrost i istinitost riječi sv. Ivana od Križa: „Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i ubrat ćeš ljubav.“ S razlikom da Kokotičeki imaju UVIJEK ljubavi za svakoga, a kad im čovjek podari malo svojeg vremena i ljubavi, u tim ljudima prepoznaje Onoga koji je sama Ljubav.