U utorak, 22. 10. 2019. godine, održan je prvi susret u ovoj pastoralnoj godini za naše Kokotičeke po metodama Kursilja. Kao podsjetnik, „Kokotiček“ je naziv Udruge za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama Varaždinske županije. Do suradnje je došlo preko prof. Ivane Peček koja je nakon jednog ljeta provedenog u društvu dvoje prijatelja na Krapnju, zamolila da pokušamo nešto slično i sa korisnicima ove Udruge. Od tada je prošlo 5 godina i suradnja nije stala

Ovaj put je dogovoreno da pomognemo Kokotičekima upoznati svetoga Franju. To smo i napravili uz pomoć vlč. Leonarda Šardija i suradnice Kursilja, gđe. Lidije Kovačić. Na samom početku smo se pomolili i zamolili Gospodina da bude s nama i da nam pomogne graditi zajedništvo. Nakon uvodne molitve pogledali smo crtani film kojim smo približili tko je to bio sv. Franjo. Fasciniralo me kako su se Kokotičeki smirili i pažljivo pratili filmić. Toliko su pomno pratili da su u jedno vrijeme postali zbunjeni riječju „guba“, pa smo zaustavili filmić kako bismo pojasnili što je „guba”. A kako nisu bili sigurni tko je to sveti Franjo, netko je komentirao kako je to papa Franjo.

Nakon filmića, povjerenik za osobe s invaliditetom i njihove obitelji Varaždinske biskupije, i prijatelj Kursilja, vlč. Leonardo Šardi, kratko je naglasio ono najvažnije iz crtanog filma, dodavši i osobno svjedočanstvo vezano uz svetoga Franju. Između ostalog je rekao: „Sveti Franjo je bio jednostavan čovjek koji je postao svet. Znamo da je nosio smeđu odjeću, koju zovemo habit, a i svi koji su ga slijedili, i koji ga i danas slijede, daju zavjet siromaštva, poslušnosti i čistoće te svi oni rade za Isusa. U vrijeme studija i života na bogosloviji, razmišljao sam kako bih možda i ja mogao biti franjevac. Bila mi je zanimljiva njihova duhovnost, odjeća i to što žive u zajednici. No, kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da trebam biti dijecezanski svećenik, ali da se trebam truditi živjeti ono što je živio sveti Franjo. Kako Bog ima jako dobar smisao za humor, ređen sam za đakona upravo na spomendan svetog Franje, 04. listopada, a moje svećeničko ređenje je bilo 13. lipnja kada također slavimo jednog franjevca, svetog Antuna Padovanskog. Mi ne moramo živjeti tako strogo kao sveti Franjo, ali možemo uvijek biti zahvalni Bogu i pomagati jedni drugima: voljeti ljude i moliti se Bogu.“

Nakon kratke okrjepe, poslušali smo Lidijino svjedočanstvo koja je ispričala u kojem trenutku svojega života je prepoznala da je Bog na djelu. Tako ona naglašava: „Moj susret sa živim Bogom je došao preko mog sina Luke. Naime, moja trudnoća s Lukom je bila skroz uredna i sve je bilo u redu, a onda je nakon poroda odmah umro. Reanimirali su ga i oživjeli. Danas znam da mu je Bog podario drugu šansu za život. Tada to nisam tako doživjela. Luka danas ima 20 godina i normalno funkcionira. Povremeno ima nekih problema, ali živi i studira kao i većina njegovih vršnjaka. Kad je bio krizmanik morao je proći Kursiljo, a na Kursiljo smo bili pozvani sudjelovati i mi roditelji. Nakon što sam čula koliko je Luka oduševljen time, krenuli smo i suprug i ja. Tu prepoznajem Božju ruku u svom životu. Svijet vidim nekim novim očima. Razgovaram s Bogom svaki dan, i kad je dobro i kad je loše. Iako je sad Luka već odrastao, ipak nastojimo oko zajedničkog sudjelovanja na svetoj misi i u molitvi krunice četvrtkom. To nas doista nosi. Luka je mlad čovjek kojemu možda sad Bog i nije najvažniji, ali ja ga usmjeravam prema Njemu; no on se mora sam susresti s Njim. Uz Luku, njegov vjeronauk i Kursiljo, doista sam puno naučila o vjeri. Danas Božju blizinu prepoznajem svaki dan: u pjevu ptica, toplini sunca, igri oblaka i neizmjerno sam Mu zahvalna što nam je vratio Luku i što nas sve ljubi.“

Susret je završio pitanjima i dojmovima o susretu te zajedničkom molitvom i pjesmom.