Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteDom sv. AnđeleSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

27. nedjelja kroz godinu C

SLUGE SMO BESKORISNE! UČINISMO ŠTO SMO BILI DUŽNI UČINITI! (Lk 17, 5-10)

Habakuk je prorok koji se nije mirio s nepravdama u svom narodu, a naročito ne s porobljavanjem malobrojnih naroda od strane moćnih susjeda. Tako u današnjem čitanju on prigovara Bogu, dokle će podnositi nasilje na zemlji. Bog svoj odgovor daje zapisati na pločice jer pisana riječ ima trajnu snagu te je pošteđena od krivog razumijevanja. Znamo da Božja pravda stiže polagano, ali nikad neće zakasniti. Bog traži strpljivost pa proroka potiče da u svijetu nepravdi bude pravednik koji živi od svoje vjere, tj. da osobnom vjerom nastavi prianjati uz Boga, makar mu neke stvari i nisu potpuno jasne. Tako zapravo prepoznaje da Bog djeluje u svijetu i ostvaruje svoj plan spasenja čovjeka.

Pavao iz zatvora u svojoj duhovnoj oporuci ohrabruje Timoteja jer nema mjesta bojazni ako s ljubavlju i razboritošću nastavi povjerenu službu predstojnika Crkve u Efezu, svjedočenjem za Krista propovijedanjem i životom u skladu s naviještanjem Isusa kao Spasitelja. Pavao je, unatoč svim nedaćama na koje je nailazio kao misionar pogana, vjerovao i živio ono što je druge poučavao osluškujući poticaje Duha Svetoga, koji je u Crkvi stalno prisutan.

Apostoli su nakon svega što su doživjeli u njegovom javnom djelovanju vjerovali u Isusa kao Gospodina i Spasitelja, koji svojim mesijanskim djelovanjem naviješta i donosi kraljevstvo Božje među ljude. Oni mole Isusa neka im umnoži vjeru. Isus se nalazio pred Jeruzalemom gdje ga je čekala smrt na križu te su osjećali da im  njihova vjera više nije dovoljna jer se nisu mirili s činjenicom takvog njegovog završetka. Osjećaju se bespomoćnima. U svom poznatom stilu Isus im izravno ne ispunjava molbu niti ih poučava što je prava vjera. Usporedbom o presađivanju duda u more pomoću vjere on poučava što vjera može, makar bila i početnička, malena. Zaključiti nam je da je vjera osobni oslonac na Boga i djelovanje u svijetu u svjetlu takvog oslonca. Tko je vjerom oslonjen na Boga kao svoju životnu stijenu, sposoban je vjernički djelovati u svijetu, kako god taj svijet izgledao nepromjenjiv i dalek od Boga.

Kad govori o služenju Ocu, Isus to osjeća svojom prvenstvenom zadaćom i tako traži od svojih sljedbenika. Ističući ovako strogo potrebu poniznosti u služenju Bogu, Isus je odgovorio farizejima koji su mislili da imaju pravo na posebnu plaću od Boga. Tko se prijateljski oslanja na Boga, sretan je što smije Bogu služiti, bez računice o nagradi, priznanjima i pohvalama! Molimo Oca našega za snagu i mudrost u životu da nam ruke budu prepune dobrih djela kojima ćemo dokazati svoju predanost Njegovom planu spasenja, jer on je naš Bog kojeg ljubimo bez primisli.
 
Vladimir Cesar