KRŠTENI SMO U KRISTA!

Pavao nam u poslanici Rimljanima obrazlaže smisao krštenja kao pridruženja svakog krštenika glavnim spasenjskim događajima - Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Krštenje nas povezuje sa smrću Isusovom kao događajem spasenja. Krštenje je događaj po kojem krštenik postaje s Kristom doživotno povezan. Krštenost u Isusa jest događaj koji traje i vodi nas k izjednačenju s Kristom u uskrsnuću koje će se dogoditi u budućnosti. Krštenik koji ispovijeda vjeru i kaje se za grijehe odmah dobiva oproštenje grijeha. Bog nam je bez naših zasluga oprostio i traži da živimo kao njegovi sinovi i kćeri oslonjeni na Krista koji nas je krsnim događajem pridružio sebi.

Evanđelist Matej u današnjem izvještaju donosi nam završni dio Isusovog govora apostolima prije poslanja u galilejske gradove i sela, a zapravo ih možemo primijeniti kao savjete važne za misionarsko djelovanje i za život misionara. Isus od svojih sljedbenika traži da obiteljske veze podlože obvezama učeničkog hoda za njim koji uprisutnjuje kraljevstvo Božje te se po njihovom djelovanju treba dogoditi. On je  svoje obiteljske veze podložio naučavanju i to je tražio od svojih učenika. Govori nam o potrebi nošenja osobnog križa, odricanja od bolesne navezanosti uz obitelj, kad bi to ometalo učenički hod za Isusom. Nije odbacio obitelj nego  se zalagao za zdravu povezanost s vlastitom obitelji i za dolično poštivanje i uzdržavanje nemoćnih roditelja. Zatim ističe da njegovi vjerovjesnici trebaju materijalnu pomoć ljudi u obavljanju svoga duhovnog poslanja te svečano obećava da neće propasti plaća onima koji njegove učenike prihvate, pomognu im i brinu se o njima.

Za nas današnje sudionike euharistijskog slavlja poruka  je shvatiti i prihvatiti svećenike koji predvode našu župnu zajednicu. Među njih dakako ubrajamo i redovnice, vjeroučitelje u župi te sve druge osobe koje su se posvetile župnom apostolatu. Ako gledamo šire, tu nam je i biskup sa svojim suradnicima u ordinarijatu, Sveti Otac u Vatikanu, ali i svi misionari diljem svijeta. Svojim doprinosom za njihove materijalne potrebe mi ih prihvaćamo, nudimo im pomoć, omogućujemo im da obavljaju svoj duhovni poziv na dobro cijelog naroda Božjeg i svih ljudi dobre volje. Isusove riječi danas poticaj su nam da euharistiju slavimo sa sviješću da vjernička zajednica ima materijalnih potreba koje se podmiruju ponajprije od darova nas vjernika. Stoga se pitajmo kako i koliko sudjelujemo u eventualnoj izgradnji ili održavanju crkvenih zgrada? Koliko se uključujem u akcije Caritasa za ljude u potrebi, za misije? Kako čuvamo materijalna dobra Crkve? No, tu si i svećenici trebaju postaviti pitanje s kakvom odgovornošću troše sredstva koja vjernici daruju za zajedničke potrebe?