Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteDom sv. AnđeleSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaLiturgijski listićNedjeljna poruka
Od:
Do:

11. nedjelja kroz godinu_B

TRGNIMO SE DA OMILIMO GOSPODINU! (Mk 4, 26 - 34)
 
Svetopisamski tekstovi današnje nedjelje povezani su s iskustvom rasta i sazrijevanja u prirodi. Rast biljaka i stabala, životinja i ljudi događa se gotovo neprimjetno. Trebamo vjerovati da sjeme raste, trebamo ga ostaviti na miru i nadati se. Dan za danom prolazi te iz sićušnog sjemena, iz male biljke nastaje grm ili stablo, žanjemo plodove i veselimo se.

Slično je i s rastom kraljevstva Božjega, kaže nam Isus. Kraljevstvo Božje raste u srcima ljudi i tu ostaje dugo skriveno, te se malo pomalo pokazuju njegovi plodovi koje razabiremo u čovjekovom načinu života. U konačnici Bog će u vječnosti razabrati dobre od loših plodova. Isus govoreći u usporedbama o kraljevstvu Božjem i ljudskom životu želi nam pomoći da dublje razumijemo te važne i spasonosne istine. Prije svega daje nam nadu i sigurnost da naš život nije slučajan i uzaludan, da čovjek ne živi do smrti, nego je usmjeren konačnom i istinskom dovršenju smisla svog postojanja u vječnosti, u Božjem kraljevstvu. Tko vjeruje u Krista i vrši djela ljubavi, on je kao dobro stablo, koje dozrijeva i donosi plodove za kraljevstvo Božje. Upravo to pouzdanje iz vjere, koje je utemeljeno na dubokom povjerenju u Boga, može nas kao kršćane učiniti spremnima i sposobnima, da ljudima koji su u traženju i koji možda ne vjeruju, prenesemo pravu nadu. Nijedan čovjek nije isključen iz Božje ljubavi. Bog sâm ide grešnicima, čeka ih i zove na obraćenje. Bog želi da svi budu spašeni pa možemo zaključiti da za Njega nitko nije zauvijek izgubljen. Stoga računa s našom slobodom i nastojanjem za dobro.

U prispodobi o rastu kraljevstva Božjega u nama, Isus pokazuje kako je važna strpljivost u našemu životu. Velike stvari ne događaju se jednostavno od danas do sutra - one trebaju dugu i dobru pripremu. Tko kasnije želi živjeti dobro u braku i udariti temelj svojoj obitelji, ili osjeća duhovni poziv kao svećenik, redovnik ili redovnica, taj već puno prije tog ostvarenja mora svoj život usmjeravati k tom cilju i tako svemu položiti čvrste temelje. Na tom putu odlučujuću ulogu i doprinos ima obitelj u kojoj djeca po roditeljima doživljavaju brigu za svoj život kao i svjedočanstvo praktične vjere u Boga i povezanosti s Crkvom.

I na kraju zaključimo da iz Isusove prispodobe o rastu kraljevstva Božjega možemo jasno spoznati da svi mi zajedno idemo našim životnim putem te da svatko treba drugoga jer sami smo bespomoćni, često posustajemo. Samo smo zajedno jaki, i to ne iz vlastite snage, nego u povezanosti s Isusom Kristom, istinskim trsom. On nam daruje snagu za život u svojoj riječi i u svojim sakramentima. Tko traži taj izvor života, neće trpjeti od gladi i žeđi, budući je sâm Bog naša istinska duhovna hrana. To nam je Isus obećao. On je naš pravi život, naše pomirenje i naš mir – sada i u vječnosti. Pavao nas u svojoj poslanici Korinčanima poziva neka se u pouzdanju u Božje milosrđe trudimo rasti u vjeri kako bismo se našli na strani onih koji primaju nagradu za življeno dobro.
 

Vladimir Cesar