Gdje smo dok se gaze svetinje i izdaju bližnji, dok bježimo od odgovornosti? Drsko predbacujemo Bogu zašto ne učini nešto, a sami smo ga zaključali u svetohranište i okrenuli leđa, odložili ga na prašnjavu policu s knjigama, tjeramo ga iz škola, zabranjujemo mu ulaz na svoje zabave, mičemo ga od stolova, uklanjamo iz kulture, pospremamo u muzeje skupa s nostalgičnim molitvenicima naših mudrih baka.

Pod pritiskom realnosti, onaj zamah koji smo u Božiću primili neminovno polako blijedi. Oduševljenje splasne, uzbuđenje se potroši, nastaje praznina. Do idućeg velikog događaja koji nas pokreće i kada će se opet sve prikazati u najljepšem svjetlu, još je mnogo vremena. Kako izdržati do tada? Kako pokrenuti volju da kroz suhoparne i obične dane sačuvamo elan, strpljivost i nadu? Čime popuniti te praznine? Različite su mogućnosti: televizija, radoholičarstvo, karijerizam, društvene mreže, dokoličarenje, razni poroci, avanture, promiskuitet, traženje zadovoljstva u nečemu novom, drugačijem… Svoj toj, jednom riječju herodovskoj ubitačnosti, strastveno se ljudi predaju kako bi popunili šupljine koje ipak zjape prazne jer bijeg od svakodnevice ne rješava probleme i ne priskrbljuje mir.

Hoće li nam nova godina biti takva, sretnija od stare, ne ovisi o tome koliko ćemo u njoj primiti udaraca tame, nego koliko ćemo imati volje uzvratiti svjetlom onima koji su pred nama. Ali ne svjetlom koje dolazi od novogodišnjeg vatrometa, reflektora pozornice, sjaja skupih poklona, ne onim koje blista nakon što krpicama obmana izglancamo vanjštine svojih savjesti. Takvim je svjetlom i prošle godine svijet bio natrpan i zaslijepljen, i nije bila svijetla godina. Hoće li iduća biti, ovisi o tome imamo li hrabrosti iskreno otvoriti srca da se jasno vidi što u njih, poput Majke Božje u realnosti Božića, pohranjujemo i čemu dajemo prostora da raste.

Među toliko izranjenih riječi, kako pronaći jednu čistu i neoskvrnjenu koju bismo na koljenima srca spustili pred konačnu Riječ nebeskog Oca? Pokušajmo tako da prislonimo uho svojih nadanja i usne svojih molitava drevnoj melodiji koja prožima uzajamnost čežnje Boga i čovjeka: „Srce svoje tebi dajem, ljubljeni Jezušek, i od ljubavi dar šaljem, srčeni Kristušek! Vzemi moje, daj mi svoje da bu jeno obadvoje. O moj ljubljeni Jezušek, srčeni Kristušek… med volekom i oslekom, vu naručju Majkinom!“

Zato prije nego što prostremo ukrasne božićne stolnjake, treba se riješiti moljca zla i crva laži koji nagriza stol zajedništva, rovari protiv Boga i brata čovjeka. Treba nas početi vrijeđati praznina zidova bez križa, trebamo oprati nepovjerenje s prozora svojih duša, a na oči bližnjih prestati tjerati suze i prostirati im pod noge tepihe od pogaženih riječi. Tada će moći započeti Božić među nama. Slično kao u odgovoru po čemu se razaznaje trenutak kada prestaje noć i počinje dan: „To je čas kada motreći lice čovjeka u njemu prepoznamo svoga brata ili sestru. Sve dotad u našem srcu vlada hladna noć.“

Što nas još treba zadesiti kako bismo shvatili da moramo prestati srljati u kulturu smrti? Kakve nas još tragedije moraju pogoditi da bismo naučili poštivati čovjeka i cijeniti ljudski život? Što nas još mora ošinuti da prestanemo varati i lagati, gaziti svetinje i dizati ruke jedni na druge, da prestanemo u ime slobode i samilosti ubijati nemoćne, ubijati djecu! Da prestanemo. Ogovarati i klevetati, psovati i proklinjati, razarati obitelji, ubijati Boga u ljudima, blatiti Crkvu, tjerati Boga iz škola, gurati ga na margine i ušutkivati. Jer kada njega maknemo iz svog života, netko uvijek, često neprimjetno, dolazi na to mjesto.

Došašće traži ljude karaktere koji znaju reći ne: prevrtljivosti, potkupljivosti, oportunizmu, manipuliranju, proračunatosti, iskorištavanju, duhu mrzovolje i gunđanja, ogovaranja i kritiziranja... To su prave pravcate pustinje u obiteljima i prijateljstvima, na radnim mjestima, u župnim zajednicama, u medijima, gdje Božja časna riječ traži da za nju podignemo glas. Dao nam svima dragi Bog odlučnosti da budemo takvi proroci u svijetu u kojemu imamo pravo pozivati na pouzdanje, ali i obvezu pokazati sigurnost da je dobro jače od zla, da laž ne može nauditi istini, da ima smisla biti pošten i vrijedi ostati vjeran principima. U inat svim predbacivanjima i dociranjima da je Crkva ovakva i onakva, dokažimo da boja došašća nije „nažalost“ boja, nego boja nade, a kršćani ljudi koji ne vraćaju milo za drago, nego prihvaćaju izazov o. Vjenceslava Miheteca: „Budimo jedni drugima blagovjesnici da nas Bog voli!“

Ta bit bdijenja sadržana je i u iskustvu jednog dječaka koji je ljetos prvi put doživio potpunu tamu zbog nestanka struje u nevremenu. Zabrinuti neće li se uplašiti, roditelji su zapalili svijeću i prenuli se oduševljenjem svog sina onim što je vidio. Ugasili su se predmeti koji inače osvajaju pažnju, sve stvari, igračke, crtići, mobiteli, aparati, a upalila su se, jedno uz drugo, lica oca i majke. To je misija došašća: ugašena svjetla, ugašene stvari, a upaljeni ljudi. Dragi čitatelji, takvo nam došašće želim! Ne plašimo se oluja tame, već se radujmo brižnim licima koja imaju volje učiniti taj, uvijek iznova još samo jedan, korak bliže Bogu i čovjeku. Neka vam iščekivanje Božića takvom gorljivošću obasja duše i ugrije ruke koje se čvrsto drže skupa!

Ne razbijemo li hladan beton oko srca, nećemo doprijeti do čovjeka koji je izmoren bježanjem od svojih korijena u maglu individualizma. U tjeskobu koju širi neki sumnjiv moral, neka čudna glazba i umjetnost, zabava koja se nadahnjuje psovkom i uvredama, neka drska kultura puna prepucavanja i licemjerja. Pozvani smo iznenaditi taj svijet dobrotom srca i pokazati mu da treba Boga i čovjeka, pokazati mu snagu zajedništva i ljepotu Krista Kralja čija je najdragocjenija kruna radostan kršćanin - onaj koji se, poput svoga Kralja, ne stidi biti ubog i ne plaši zaprljati ruke u izgradnji Božjega kraljevstva.

Bog ne traži instant vjernike kojima su na pameti prečice do uspjeha, nego dosljedne kojima je na srcu vjernost. Za uspjeh dovoljan je jedan trenutak i aplauz publike, a za vjernost potreban je svaki trenutak, u kojem nema pljeskanja, češće ima odmahivanja rukom i omalovažavanja. Mnogi su spremni dati sve od sebe kada je uspjeh u pitanju, no štede se kada treba sve dati za principijelnost. Ali tu se čeliči vjernost, u malim svakodnevnim izazovima, tu se kali vjernik koji postaje sposoban ponuditi svoje rame, ne da se netko bučno divi izloženim epoletama, nego da svoju ranjenu radost nasloni na tihu sigurnost iznesenih ožiljaka.