Nema ništa ljepše od susreta s čovjekom vjerodostojne vjere. Njega je lako prepoznati po samozatajnosti, po skladu koji odiše jednostavnošću, vedrinom i poniznošću, po karakteru koji krasi strpljivost i skromnost, smirenost i ljubaznost.

Evanđelist Ivan izvještaj o uskrsnuću zaključuje riječima da je Isus „učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana“. To je i nama poticaj da ne damo da se iz našega pamćenja izbriše što je sve Gospodin učinio u našim životima jer od tog sjećanja živimo ovdje i ono nas ravna u vječnost. Ne želim ni pomisliti što bismo bili ako to sjećanje izgubimo!

Krik je to spoznaje da život, bolje reći svijet svakoga slomi. Svi mi nosimo u sebi taj krik muke Velikoga petka, lomljenja naših svetinja, naših ljubavi i nadanja, pokušaja zla da ubije Boga u nama. Ali nakon Uskrsa više ništa nije isto jer Spasitelj je naše lomove preuzeo na sebe i omogućio da s njim budemo neslomljivi.

Promatrajući kako Isus malo, gotovo ništa u muci ne govori, što bismo mi mogli reći? Ja ću biti slobodan staviti vam na srce, dragi čitatelji, da pođete na obrede Velikoga tjedna kako biste doživjeli ono što se izgovoriti ne može, kako biste u svem bogatstvu liturgije, u svem strahopoštovanju, svoj ljepoti, uzvišenosti i dubini smisla koji Crkva posreduje od Cvijetnice preko Svetoga trodnevlja do Uskrsa, osjetili što Isusova šutnja znači.

Vođeni prirođenom čežnjom za izvorom smisla, svi tražimo Boga poput Grka u evanđelju pete korizmene nedjelje. Otkrivamo ga najčešće posredstvom onih koji su mu blizu, koji ga znaju, i upravo je njima, više nego Grcima koji ga ne znaju, upućena jedna od najupečatljivijih evanđeoskih slika: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“

U srcu korizme Isus u razgovoru s Nikodemom otkriva najdublju Božju tajnu, sažetak evanđelja: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Otvara nam Božje srce, objavljuje dušu. A mi? Nevjerojatno kako Božju riječ olako primamo. Ne radi se o vremenskoj prognozi ili receptu za kolač! Radi se o Božjoj izjavi ljubavi. O najvećoj Božjoj intervenciji u povijest čovječanstva. Radi se o najvećoj rani Božjega srca koju je zadala okrutna smrt njegova Sina! Radi se o smislu tvojega i mojega života koji je vrijedan krvi Božjega Sina.

Ljudi danas više nemaju strpljenja čekati i odricati se. Primjerice, mladić i djevojka unaprijed žive zajedno. Nebitna stvar? Ali kada dođe dan vjenčanja, više nema posebnosti, potroši se čežnja, sve je po starom, a vjernost postaje nostalgična iluzija koja više nije prioritet jer je zastarjela. Nije li to jedan od glavnih uzroka tolikih razorenih obitelji? Ljudi su izgubili strpljivost i postali gotovani koji bez grižnje savjesti odbacuju i bez srama uzimaju sve što god i kad god požele bez da se za to potrude. To Isusu smeta.

Druga korizmena nedjelja zaustavlja nas pred prizorom Isusova preobraženja koje je i apostole iznenadilo toliko da nisu znali što bi rekli, prestrašili su se. Često je to i naše iskustvo kada se suočavamo s pravom slikom o sebi, o Bogu, o svojoj okolini, i s lijepim i razočaravajućim životnim situacijama. Možda su zato što strah paralizira učenici poželjeli ostati tu gdje im je dobro, gdje su zaštićeni od mogućih rana, gdje ne treba ništa pretrpjeti, ni za što se boriti.

Treba nam korizma da se suočimo sa srži problema koji nam otkriva bl. Stepinac: „Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga“ - evo epicentra bolesti koja potresa moderni mentalitet! Ravnodušnost prema Bogu! Flegmatičnost prema evanđelju!

Što god i tko god se prepriječio, nema jačega od nebeskog Oca, a on nas bezuvjetno voli. To je naša snaga...Volio bih da si svi osvijestimo tu nenadmašivu snagu Božje ljubavi.