MLADIĆU, KAŽEM TI, USTANI!

U prvom čitanju prorok Ilija vraća u život sina udovice strankinje koja ga je primila u svoj dom kad je zbog kraljeva progona morao bježati iz Izraela. Udovice su bile zakinute za osnovna ljudska prava. Zato Biblija, osobito proroci, prijete svima koji bi se usuđivali zakidati udovice, sirote i pridošlice. Samo svrstavanje udovica uz sirote i pridošlice dovoljno govori o njihovu socijalnom položaju. Ilija je bio pozvan da u narodu čuva vjeru praočeva Izraela. Bio je progonjen i morao se neko vrijeme skloniti u susjednu zemlju. Udovica ima povjerenje u prorokovo poslanje i potvrđuje vjeru u njegovu riječ. Čudo objavljuje Boga koji spašava nevoljne i potvrđuje da proroci djeluju po Božjem poslanju.

Drugo je čitanje Pavlova ispovijest o vlastitom zvanju. Proroci su o svom pozivu govorili nerado, uglavnom samo onda kad su im slušatelji osporavali Božje poslanje. To osporavanje doživio je i Pavao, te ističe da evanđelje koje propovijeda nije od ljudi nego od Boga, dobiveno objavom koju mu je udijelio Gospodin Isus. Pavao osjeća da ga je Bog pozvao. Osjeća da mu je Bog od djetinjstva udijelio sposobnosti koje su mu dobro došle u misionarskom djelovanju među poganima.

U Lukinom evanđelju opisan je događaj u kojem Isus pokazuje poštovanje i sućut prema ženama, posebno prema grešnicama i udovicama, koje u njegovo vrijeme nisu bile dostojno priznate u društvu. Da bismo razumjeli događaj trebamo si posvijestiti židovsko uvjerenje da je bolest, ili prerana smrt, Božja kazna za grijehe. Ako se radilo o mladoj osobi smrt se pripisivala kao kazna Božja za grijehe roditelja. Isus ispravlja takvo mišljenje i svojim postupcima želi promijeniti svoje suvremenike. Njemu nije bilo do slave zbog učinjenog čuda.

Isusova veličina je u tome što vidi tugu prezrene udovice i pokazuje poštovanje prema majci, najprije tješi majku, a tek onda u znak da ozbiljno misli oživljava njezina sina. Prisutni na kraju slave Boga što je u Proroku iz Nazareta iznova pohodio svoj narod. Oživljavanje udovičina sina je izraz Božje dobrote prema poniznima i ožalošćenima, a Isus tu dobrotu objavljuje. Isus, koji ispravlja krivi vjernički mentalitet u vezi s razlogom nesreća u obiteljima, traži od nas da ne sudimo kako ne bismo bili osuđeni. Njegova sućut prema majci udovici, koja se ne svodi na lijepe riječi, trebala bi nas nadahnjivati u opažanju i iscjeljivanju ljudskih nevolja, posebno naših bližnjih, a ne nekih zamišljenih ljudskih sudbina.

Današnja nas liturgijska čitanja pitaju mogu li naši bližnji, na temelju dobrote koju im iskazujemo, klicati od radosti i zahvaljivanja? Jesmo li možda i mi nekome od bližnjih uteg ili zapreka na njihovom životnom putu? Stojimo li na raspolaganju svima koji trebaju našu pomoć? Nedjeljna euharistija nas po susretu s Kristom Gospodinom jača da vidimo i osjetimo potrebe naše braće i sestara.