Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteDom sv. AnđeleSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaLiturgijski listićNedjeljna poruka
Od:
Do:

23. nedjelja kroz godinu_A

JESAM LI JA ČUVAR BRATA SVOGA/SESTRE SVOJE?

Današnja je nedjelja u znaku proročke službe i bratskog, kršćanskog opominjanja. Prorokova je uloga biti savjest svoga naroda, on mora poticati, usmjeravati i opominjati na dobro povjerene mu ljude. Dakako, važno je napomenuti da i prorok mora živjeti onako kako druge uči i poziva na vršenje Božjih zapovijedi. Bratsko (ne)opominjanje i (ne)briga za bližnje aktualno je već od prvih stranica Biblije u slučaju Kajina i Abela. No, Isus nas poučava kako smo mi uistinu čuvari svoje braće i sestara u vjeri, da smo odgovorni za njih pred Ocem nebeskim. Na tom tragu kao kršćani moramo biti svjesni da trebamo opominjati grešnike na prikladan način – kao braću. Opomene ne smiju biti farizejsko preziranje grešnika, nego bratski zov na obraćenje. Kao što je Isus grijeh osuđivao, a grešnicima ulijevao volju i želju za promjenom na bolje, tako bismo trebali i mi, njegovi učenici. Trebamo živjeti tako da naš način života drugima bude opomena ukoliko žive u grijehu.

Govoreći o građanskim dužnostima vjernika, Pavao prelazi na ljubav kao temelj vjerničkog ponašanja prema sugrađanima drukčijih uvjerenja i prema pripadnicima vlastite zajednice vjernika. U Pavlovim objašnjenjima o bezbožnicima koje treba opominjati on govori da oni nisu ateisti, ni agnostici, već su to zapravo članovi vjerske zajednice koji svojim životom ne svjedoče pripadnost Bogu i ne vrše njegove zapovijedi.

U svem našem djelovanju trebamo živjeti prema zapovijedi ljubavi koju je Isus proglasio najvažnijom zapovijedi, jer je sadržana u svim ostalima. Takvu ljubav kao ljudsku i vjerničku vrlinu ljudi trebaju naučiti u krugu vlastite obitelji, gdje bračni drugovi, a onda roditelji i djeca, imaju priliku jedni drugima činiti zlo i dobro. To nije ljubav slatkorječivih fraza, nego ljubav konkretnih djela i akcija. Iz obiteljskog kruga ona se proteže na ljude s kojima živimo, s kojima idemo u školu i s kojima radimo, bez obzira na njihovo vjersko opredjeljenje.

Prvi kršćani redovito su se sastajali na molitvu i tom zgodom koristili su prilike jedni drugima reći riječi ohrabrenja i poticaja, važne za život pojedinca i zajednice. Zajednica sabrana na molitvu, slušanje riječi Božje i rješavanje svojih problema jest Crkva, a među njima je prisutan uskrsli Krist. Gdje god kršćani živjeli, radili, molili, trpjeli i mučili se tu je Isus s njima. Naše bi obitelji također trebale biti pokazatelji Kristove prisutnosti, a naravno vjernička zajednica još više. Isusova prisutnost garantira nam prisutnost neba u našim životima. Sada to nebo trebamo živjeti u zajedništvu s braćom i sestrama, a u vječnosti ćemo puninu živjeti s Bogom.

Vladimir Cesar