Oproštaj od vjeroučitelja i zauzetog laika Zorana Havaića
LUDBREG, 28. 7. 2015.
U utorak 28. srpnja svetu misu zadušnicu i sprovodne obrede za vjeroučitelja Zorana Havaića na gradskom groblju u Ludbregu predvodio je mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup.
Članove obitelji pokojnog Zorana, rodbinu, prijatelje, kolege te okupljeno mnoštvo vjernika biskup Mrzljak ohrabrio je u teškim trenucima tuge svojim pastirskim riječima nade u vječni život, koju je vjeroučitelj Zoran naviještao u svojem poslanju i sada je postao dionikom te slave. Bogu je zahvalio za njegov život bogat dobrim djelima, kao i njegovim roditeljima Stjepanu i Elizabeti koji su ga odgojili u kršćanskom duhu.
U propovijedi je biskup Mrzljak, razmišljajući o smrti kao sastavnom dijelu čovjekovog života, posvijestio činjenicu kako se mi uvijek pitamo je li se ona dogodila u pravo vrijeme, nije li to moglo biti koju godinu kasnije. Teško nam je tu stvarnost prihvatiti kad se ona dogodi nekom od naših najmilijih, a pogotovo u najboljim i najplodnijim godinama života – kao što je to slučaj s našim bratom Zoranom.
On je svojim poslanjem vjeroučitelja djecu i mlade poučavao i danas sve nas ovdje okupljene poučava da smo u ovozemnom životu na putovanju u vječnost, u zajedništvo s našim Stvoriteljem, da trebamo radosni kročiti stazom života i željno čekati susret sa svojim Bogom. Svojim je primjerom pokazao što znači živjeti za vječnost. Svoju je bolest hrabro i strpljivo podnosio i živio svakodnevne obaveze u krugu svoje brojne obitelji. Više je puta u životu iskusio koliko ga Otac nebeski voli i treba. Zoran je to prepoznao te je pjesmom i životom hvalio Boga. Svjesno i odgovorno je prihvaćao životne zadaće, sa svojom suprugom Gordanom prihvatio je i u kršćanskom duhu odgajao njihovo sedmero djece - Judita, Andrija, Petar, Ivan, Marija, Monika i Jakov. U svojem poslanju vjeroučitelja bio je stručan, odlučan, dosljedan i odgovoran.
U oproštajnom govoru mons. Josip Đurkan, župnik župe Ludbreg, u kratkim je crtama opisao bogat vjernički život Zorana, naglasivši njegov nesebični i požrtvovni rad u pastoralu mladih, posebno na području duhovne glazbe i župne kateheze.
U ime svih vjeroučitelja Varaždinske biskupije riječi zahvale uputio je vlč. Damjan Koren, predstojnik Katehetskog ureda Varaždin, a njegov oproštajni govor donosimo u cjelosti:
Draga Gordana, draga djeco, poštovani roditelji, braća i sestra našeg Zorana, draga braćo i sestre!
U jednoj od sprovodnih molitava čitamo i govorimo da smo se na sprovodu okupili kao vjernici, jer želimo našim prisustvom i molitvom počastiti život i smrt naših dragih od kojih se opraštamo. Tako smo i mi upravo to učinili svetom Euharistijomza našeg Zorana u najpotpunijem smislu te riječi, a u sprovodnim obredimai oproštajnim govorima želimo istaknuti ono časno i dobro, pošteno i plemenito čime je on ostavio i ostavlja trag u životu sviju nas koji smo s njime dijelili dio prevaljenog životnog puta. Želimo, dakle, Zoranu reći hvala, ali isto tako želimo, potaknuti njegovom primjerom, i sami sebe pozvati na razmišljanje o svojemu životu i svojemu hodu s Bogom.
Kao predstojnik Katehetskog ureda naše Varaždinske biskupije, zbog povjerene mi službe, mogao sam i promatrati i pratiti Zorana kao izuzetno dobrog čovjeka, vjernika i vjeroučitelja.
Stoga želim navesti samo dvije od mnoštva prekrasnih osobina kojima nas je Zoran obogaćivao za vrijeme svojega života. To su njegova mirnoća i upornost te njegovo potpuno korištenje talenata koje mu je Bog podario.
Naime, Zoran je vjeronauk poučavao najprije u Zagrebu, zatim u Jalžabetu, a kako je bolest srca napredovala i jačala bio je premješten u Ludbreg, kako bi bio što bliže mjestu stanovanja. Često je znao govoriti kako je upravo kroz bolest, zajedno s čitavom obitelji,ušao još dublje u vjeru i kao da su mu kroz bolest istine u vjeri postajale jasnije i očitije. Upravo ta duboka povezanost s Isusom u osobnoj i obiteljskoj molitvi pomagala mu je pri prepoznavanju planova koje je Bog preko njega namjeravao provesti u djelo. Kad su mu ti planovi, iliti volja Božja, postali jasni, kad se u molitvi uvjerio da je to zaista ono što Bog od njega želi, bio je beskrajno uporan u provođenju istih. Ali uporan i dosljedan s onim mirom i smirenošću kojima je obogaćivao sve oko sebe. Taj mir, smirenost i upornost resili su ga i u trenucima kad su mnogi odustajali, no on je uvijek započeti projekt vodio do kraja, kad bi svi po običaju rekli i vidjeli da je bio u pravu.
Dragi Zorane, tebi zahvaljujemo na ovom primjeru upornosti, mira i traženja volje Božje u osobnom poslanju, a za nas molimo da te u tome potpuno nasljedujemo.
Druga kvaliteta na koju želimo ukazati kod našeg Zorana jest njegovo potpuno korištenje i življenje darova i telenata koje mu je Bog podario. Iznad svega i nadasve - to je dar navještanja evanđelja kroz pjesmu i glazbu. Dobro znamo da je svugdje gdje je bio i djelovao kao vjeroučitelj, osnivao pjevačke zborove ili čak glazbene festivale, od kojih većina i danas djeluje. Spomenimo samo zbor mladih Trinitas ili "Duga" festival ovdje u Ludbregu.
Zato, dragi Zorane, hvala ti za sve ono što si pjesmom i glazbom prenio mlađim i starijim naraštajima, a ponajviše ti hvala što i nas danas potičeš da svoje darove prepoznamo i upotrijebimo u potpunosti za širenje Isusovog evanđelja.
Što drugo reći nego se još jednom naglasiti da je Zoran bio svjestan kako se bez vjere i zajedništva s Bogom Stvoriteljem ne bi mogao nositi sa svim preprekama koje mu je na put stavila njegova bolest, ali je u isto vrijeme upravo je bolest iskoristio za potpuno približavanje Isusu, s kojim je sada, vjerujemo, u Očevom zagrljaju. Zato završavam njegovim riječima koje je napisao o sebi na Web stranici Katehetskog ureda: "Vjera mi je svakodnevni izazov, pa mi je i neizostavni dio moga rada, snage i jakosti. Vjera me potiče na kreativnost, kako u nastavnom procesu, tako i u obiteljskom domu."
Dragi Zorane, u ime Katehetskog ureda i svih vjeroučitelja Varaždinske biskupije, zahvaljujem ti što si nam pokazao i posvjedočio da je moguć i jedino ispravan put za svakog vjeroučitelja, jedan i samo jedan: kada se ono što se poučava riječima vidi i prepoznaje i u djelima. Upravo to mogli smo vidjeti u zajedničkom životu Tebe, supruge Gordane i vaše dječice.
Vjerujemo i znamo da ćeš baš njima kao svojoj zemaljskoj obitelji i dalje u duhu biti osobito blizak, a svi zajedno se nadamo i molimo da se po uskrsnuću tijela jednom nađemo svi zajedno i u nebeskoj obitelji. Amen.
U ime Nacionalnog tima Zajednice bračnih susreta od Zorana su se oprostili Anđelka i Ivica Mađerčić. Zahvalili su Zoranu i njegovoj supruzi Gordani na dugogodišnjem aktivnom članstvu i angažmanu u Zajednici bračnih susreta.
U ime generacije iz sjemeništa 1988. godine oproštajni govor izrekao je vlč. Krunoslav Pačalat, župnik župe blaženog Alojzija Stepinca u Koprivnici. Naglasio je vrline pokojnog Zorana koje su ga u životu resile i činile posebnim, a kojima je osvajao sve koji su imali sreću biti u njegovoj blizini.
U ime djelatnika OŠ Ludbreg i OŠ Petar Zrinski Jalžabet zahvalu i oproštaj izrekla je gđa Kristina Stanko, ravnateljica OŠ Ludbreg, čiji govor donosimo u cjelosti:
Možeš plakati jer je otišao,
ili se možeš smijati jer je živio.
Možeš zatvoriti oči i moliti da se vrati,
ili možeš otvoriti oči i vidjeti sve što je ostavio iza sebe.
Srce ti može biti prazno jer ga ne možeš vidjeti,
ili može biti prepuno ljubavi koju ste dijelili.
Možeš okrenuti leđa budućnosti i živjeti u prošlosti,
ili se možeš radovati budućnosti zbog prošlosti.
Možeš ga se sjećati samo po tome što ga više nema,
ili možeš čuvati uspomenu na njega i dopustiti mu da živi dalje.
Možeš plakati i zatvoriti se,
biti prazan i okrenuti leđa svijetu.
Ili možeš učiniti ono što bi on htio da učiniš:
nasmiješiti se, otvoriti oči, ljubiti i nastaviti živjeti.
Poštovana ožalošćena obitelji, poštovani prijatelji pokojnog Zorana!
U ovom času, teško je reći zbogom čovjeku uz kojeg nas vežu mnoge lijepe uspomene. Još se uvijek sjećam dana kada je Zoran prvi puta ušao u zbornicu Osnovne škole Ludbreg. Bilo je to 2009. godine. O njemu sam tada znala samo da je novi vjeroučitelj, da je do tada radio u Osnovnoj školi u Jalžabetu te da je rodom iz Sigeca. Tada nisam znala kakvog dragog kolegu te prije svega izvrsnog učitelja dobivamo. Uvijek je imao nove ideje i želju za pokretanje zanimljivih projekata. Za svakog je nalazio razumijevanje te se trudio uvijek biti podrška i pomoć.
O njemu kao suprugu i ocu ne treba puno govoriti. O tome najbolje svjedoči njegova obitelj – supruga Gordana i njihovo sedmero divne djece. Četvero od njih su i uzorni učenici OŠ Ludbreg.
Uvijek se brinuo za duhovni rast i zrelost svakog pojedinca. Sjećam se da, kad sam proživljavala teške životne trenutke, on je to znao prepoznati i često mi je znao reći: „Molim za tebe“.
Dragi Zorane, hvala ti za sve riječi potpore i ohrabrenja. Hvala ti i za svaku dobronamjernu kritiku.
Najveća hrabrost je prkositi boli, živjeti s njom, nikad je ne pokazati drugima, i usprkos njoj veseliti se životu i buditi se svako jutro oduševljen danom koji dolazi. Upravo je tako Zoran živio.
Svi ćemo ga pamtiti po njegovoj hrabrosti, velikoj želji za životom te ljubavi prema obitelji i bližnjima.
U ime učenika i kolektiva Osnovne škole Ludbreg te Osnovne škole Petar Zrinski iz Jalžabeta izražavam iskrenu sućut supruzi Gordani, djeci Juditi, Andriji, Petru, Ivanu, Mariji, Jakovu i Moniki, Zoranovim roditeljima te braći i sestri s njihovim obiteljima.
U ovom času, teško je reći zbogom čovjeku uz kojeg nas vežu mnoge lijepe uspomene. Još se uvijek sjećam dana kada je Zoran prvi puta ušao u zbornicu Osnovne škole Ludbreg. Bilo je to 2009. godine. O njemu sam tada znala samo da je novi vjeroučitelj, da je do tada radio u Osnovnoj školi u Jalžabetu te da je rodom iz Sigeca. Tada nisam znala kakvog dragog kolegu te prije svega izvrsnog učitelja dobivamo. Uvijek je imao nove ideje i želju za pokretanje zanimljivih projekata. Za svakog je nalazio razumijevanje te se trudio uvijek biti podrška i pomoć.
O njemu kao suprugu i ocu ne treba puno govoriti. O tome najbolje svjedoči njegova obitelj – supruga Gordana i njihovo sedmero divne djece. Četvero od njih su i uzorni učenici OŠ Ludbreg.
Uvijek se brinuo za duhovni rast i zrelost svakog pojedinca. Sjećam se da, kad sam proživljavala teške životne trenutke, on je to znao prepoznati i često mi je znao reći: „Molim za tebe“.
Dragi Zorane, hvala ti za sve riječi potpore i ohrabrenja. Hvala ti i za svaku dobronamjernu kritiku.
Najveća hrabrost je prkositi boli, živjeti s njom, nikad je ne pokazati drugima, i usprkos njoj veseliti se životu i buditi se svako jutro oduševljen danom koji dolazi. Upravo je tako Zoran živio.
Svi ćemo ga pamtiti po njegovoj hrabrosti, velikoj želji za životom te ljubavi prema obitelji i bližnjima.
U ime učenika i kolektiva Osnovne škole Ludbreg te Osnovne škole Petar Zrinski iz Jalžabeta izražavam iskrenu sućut supruzi Gordani, djeci Juditi, Andriji, Petru, Ivanu, Mariji, Jakovu i Moniki, Zoranovim roditeljima te braći i sestri s njihovim obiteljima.
pripremio Vladimir Cesar
