Marija Markač, rođ. Dominik, zauzeta vjernica iz Goričana, majka troje duhovnih zvanja, iznenada je preminula u četvrtak 3. veljače u 89. godini života.

Pokopana je u petak 4. veljače na mjesnom groblju u Goričanu gdje je sprovodne obrede predvodio varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak u zajedništvu s vojnim biskupom mons. Jurjem Jezerincem i 50-tak svećenika te uz sudjelovanje obitelji i brojne rodbine, velikog mnoštva vjernika, predstavnika Hrvatske vojske i policije te vjernika iz župa u kojima su njezini sinovi na službi kao svećenici Varaždinske i Zagrebačke nad/biskupije. O životu pokojne Marije govorili su goričanski župnik vlč. Petar Majstorović i voditeljica župnog zbora Danijela Špoljarić, a okupljenima je na sudjelovanju u oproštaju zahvalio njezin sin mons. Leonard Markač. Misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Leonarda predvodio je biskup Mrzljak koji je svima ožalošćenima uputio kršćansku sućut, dok je biskup Jezerinac izrekao propovijed u kojoj se osvrnuo na njezin nesebičan kršćanski život te uputio sućut. Na kraju mise pročitani su i izrazi sućuti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Oproštaj od drage pokojnice pjevanjem su uzveličali članovi župnog zbora.

Rođena je 10. ožujka 1922. godine u Goričanu kao jedno od sedmero djece roditelja Ivana i Katarine Dominik, rođ. Pongrac. U hrvatskom mjestu uz mađarsku granicu, u kojem je oduvijek bilo mnogo višečlanih obitelji i brojnih duhovnih zvanja, provela je djetinjstvo, odrasla u skromnu i marljivu djevojku te se vjenčala 1942. godine s Gabrijelom Markačem s kojim je u kršćanskom braku imala desetero djece, od kojih je danas šestero živućih. Radovali su se rođenjima dvije Marije, Stjepana i Božidara, te Katarine, Josipa, Leonarda, Ivana, Andrije i Dragutina. Nakon 27 godina braka, 1969. godine, kada su se djeca još školovala, ostala je udovica te se morala dalje sama brinuti o djeci okružena siromaštvom i oskudicom. Unatoč brojnim poteškoćama nije se predavala. Osobitu radost doživjela je kada su se sinovi Leonard i Andrija odlučili za svećeničko zvanje, a kćer Katarina za redovničko. Premda je čitav svoj život posvetila isključivo odgoju nemalog broja djece, imala je vremena za Boga i Crkvu. U molitvi i sakramentalnom životu pronalazila je potrebnu snagu, svakodnevno dolazila na svetu misu, a dodatnu radost našla je u crkvenom pjevanju, pa je tako više od 70 godina pjevala u župnom zboru sv. Leonarda, a neko je vrijeme predvodila crkveno pjevanje u župi. Surađivala je s više župnika kojima je kao župna suradnica bila na raspolaganju. U zboru je aktivno pjevala sve do prije šest godina, a zatim se s kora preselila u crkvene klupe gdje je pjevala zajedno s pukom. Radosno je sudjelovala u crkvenom pjevanju te je nastavila pratiti rad zbora, u kojem pjeva i njezin sin Josip.

Može se reći da je imala dva doma, onaj obiteljski i župnu crkvu, gdje je i preminula u crkvenim klupama nakon što je pristupila sakramentu ispovijedi uoči jutarnje svete mise. Bila je evanđeoski malena i pružila izvanredan primjer kršćanskog života. Pritom je bila otvorena za Božje darove te je živjela skromno i požrtvovno. U kršćanskom braku i obitelji odnjegovala je tri duhovna zvanja, dvojicu svećenika i jednu redovnicu: mons. Leonard župnik je i dekan u Močilama u Koprivnici, a sin Andrija na službi je u Vivodini te službuje i kao vojni i policijski kapelan, dok je kćer Katarina u družbi sestara Srca Isusova.

Jasminka Bakoš-Kocijan