Preč. Vjekoslav Britvec,
župnik i dekan u miru, Koprivnica

Vjekoslav Britvec, svećenik Varaždinske biskupije, koji ove godine obilježava 50. obljetnicu svećeništva, rođen je 1. lipnja 1931. g. u Lasinji kod Karlovca u obitelji u kojoj je rođeno osmero djece. Kad je trebao poći u školu, obitelj je preselila u Požegu, gdje je proveo djetinjstvo, te završio osnovnu školu i realnu gimnaziju. Na inicijativu rektora preč. Mije Bestića otišao je u Zagreb u bogoslovsko sjemenište te upisao bogoslovni fakultet, na kojem je diplomirao 22. lipnja 1957. godine. Godinu dana ranije, 29. lipnja 1956. g., za svećenika ga je u zagrebačkoj katedrali zaredio nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper. Svoju mladu misu služio je u crkvi sv. Terezije Avilske, današnjoj katedrali, u Požegi 22. srpnja 1956. g. U ljeto 1957. godine imenovan je kapelanom u Pregradi, gdje je na službi ostao do srpnja 1960. godine, kada je preuzeo službu upravitelja župe Legrad, koju je obavljao pet godina. U istom razdoblju bio je i privremenim upraviteljem župe Đelekovec. U Legradu je uz redovan i zauzet pastoralni rad obnavljao i župna dobra, pa je tako potaknuo obnovu župne crkve, koja je bila prilično uništena od razaranja granatiranjem na koncu II. svjetskog rata, a obnovio je i crkvene orgulje te župnu kuću.

U ljeto 1965. godine imenovan je župnikom u Koprivničkom Ivancu nedaleko od Koprivnice, gdje je ostao punih 40 godina, sve do umirovljenja 2005. godine, kada je župu predao svome nasljedniku mr. Marijanu Horvatu. Od 2001. do konca 2004. g. bio je i dekan Koprivničkog dekanata. Kako sam ističe, čitav je život posvetio širenju Božjeg kraljevstva na zemlji te očuvanju sakralne, kulturne i duhovne baštine hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve. U župi, u kojoj je djelovao četiri desetljeća, nastojao je djelovati ne samo kao duhovnik, nego i kao prosvjetitelj za svekoliku dobrobit i napredak župne zajednice. Potaknuvši šezdesetih godina asfaltiranje glavne prometnice, župnik je usmjerio domaće ljude na zapošljavanje i školovanje djece u obližnjoj Koprivnici, što je donijelo preokret u razvoju i uređenju mjesta, koje je i danas među najljepšima u Podravini zahvaljujući vrijednim ljudima. Uz redovitu pastoralnu skrb, obnovio je župnu crkvu i veliku kapelu u Kunovcu izvana i iznutra, dok je u župnoj crkvi postavljen i novi oltar u baroknom stilu. U župi je postavljeno 5 novih raspela te su još četiri potpuno obnovljena. Osobitu mu radost čine dva svećenička zvanja iz župe, Josip Grošić i Dragutin Prlog, a radovali su ga i susreti s domaćim sinom misionarom fra Bernardinom Šuljom.

U svojem djelovanju uvijek je imao vremena za suradnju s općinom i mjesnim društvima, osobito onima koji njeguju glazbenu i narodno-etnografsku baštinu, kako bi se vjerski i kulturni život podigli na što višu razinu. Ne čudi stoga što je njegovom inicijativom sačuvana čuvena ivanečka narodna nošnja, a potaknuo je i obnovu folklora i osnivanje limene glazbe. Zauzet i predan u služenju Bogu, Crkvi i svom narodu, nije ostao po strani ni u Domovinskom ratu, priključivši se koprivničkoj brigadi Hrvatske vojske, u kojoj je niz godina bio vojni dušobrižnik. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, a imenovan je i satnikom Hrvatske vojske. Niz desetljeća bio je i dušobrižnikom u koprivničkoj bolnici i domu umirovljenika.

Od mladenačkih dana, kada je vodio gimnazijsku literarnu sekciju, ostao je poet u duši, te svoje zlatomisničko slavlje iščekuje stihovima: "Procvast će polja, zazelenjet će se livade, pozlatit će se gore, racvast će se vrhovi, oživjet će sveti gaji, propjevat će plačne doline, a ljudi će zaplakanih lica, usijanih čela, rastrganih grudi dolaziti na svetu rijeku vjere da osvježe i pomlade svoja bića, a ta sveta rijeka vjere teći će dalje, dalje, i nestat će tamo daleko, daleko u beskonačnosti, u moru vječnosti i postat će Svjetlo i Ljubav." Prisjećajući se brojnih hodočašća u marijanska svetišta, zlatomisnik Britvec kliče Majci Božjoj u svojoj zahvalnosti što je mogao izvršiti svoju kršćansku dužnost i službu: "Brani narod hrvatski od svih Majko zala, on će Tebi klicati po sve vijeke Hvala!" Preč. Britvec danas živi u Koprivnici, pomaže župnicima u pastoralnom radu te se rado odaziva vjerskim slavljima i susretima. (jbk)

Vlč. Mijo Peroš, župnik u miru, Koprivnica

Svećenik Varaždinske biskupije i ovogodišnji zlatomisnik Mijo Peroš rođen je 19. travnja 1930. godine u Peterancu kod Koprivnice. U svom rodnom mjestu polazio je i pučku školu, dok je klasičnu gimnaziju pohađao u nadbiskupskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu, gdje je odmah potom upisao i bogoslovni fakultet. Sveti red đakonata primio je po rukama biskupa dr. Josipa Lacha, dok ga je za svećenika u zagrebačkoj katedrali 29. lipnja 1956. godine zaredio zagrebački nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper. Još od mladosti pobolijevao je od plućnih bolesti. Bolest ga je jako pogodila odmah nakon svećeničkog ređenja, pa je više od dvije godine proveo na bolničkom liječenju, koje je završilo vrlo upješno, budući da kasnije u životu više nije imao većih poteškoća s plućnim bolestima. Kada se oporavio i bio spreman preuzeti svećeničku službu, u svibnju 1959. godine imenovan je upraviteljem župe Cerje.

U jesen iduće godine razriješen je te službe, pa preuzima službu upravitelja župa Peteranec i Sigetec. Tijekom te tri godine župničke službe posvetio se i obnovi objih župnih crkava. Crkve u Peterancu i Sigecu obnovio je izvana i iznutra, a izvršena je i obnova župne kuće. Marljivo i predano nastojao je sa svojim župljanima brinuti o župnim dobrima, koliko su to teška poratna vremena i materijalne mogućnosti dopuštale. Mnoge poslove župnik je obavio vlastitim rukama ne štedeći truda, vremena i zdravlja. Tako je ostalo zabilježeno da je župnik osobno tri puta premazao bojom limeni toranj crkve u Peterancu. U ljeto 1963. godine preuzima službu upravitelja župe Kuzminec, gdje ostaje idućih 40 godina sve do umirovljenja 2003. godine. Od 1969. do 1976. godine bio je i privremenim upraviteljem susjedne župe Imbriovec. Tijekom župničke službe u Kuzmincu revno je pastoralno skrbio o duhovnom i sakramentalnom životu povjerene mu župne zajednice. Bilo je to vrijeme teškog života na selu, koje se odražavalo i na život župnika. Poput svojih župljana, i sam je župnik vodio svoje vlastito gospodarstvo, koje ga je uzdržavalo. Mnogi se sjećaju svog župnika da je na misna slavlja u udaljene crkve odlazio pješice ili konjem, ukoliko je bila prilika. Unatoč teškim bolestima u mladosti, zahvaljujući bavljenju športom, sačuvao je dobro zdravlje kroz nadolazeće godine. Rado je igrao razne loptaške ili momčadske športove, koji su mu pomogli u jačanju i održavanju zdravlja, ali i u zbližavanju i druženju s ljudima. U Kuzmincu je obnovio župnu kuću i župnu crkvu sv. Kuzme i Damjana, kojoj je obnovljeno krovište, a prišlo se i isušivanju zidova i obnovi temelja crkve kako bi se sačuvale freske slikara Rangerove škole iz Lepoglave. Uz brojna manja raspela, podignuta je nova kapela sv. Florijana u Gorici, te je obnovljena kapela sv. Jelene u Kutnjaku.

Svojim župljanima, ali i brojnim vjernicima koje je susretao na proštenjima u dekanatu, ostao je u sjećanju kao neumorni ispovjednik i brižan sugovornik koji ima vremena, tople riječi, suosjećanja i pomoći za svakoga tko mu se povjeri sa svojim brigama, poteškoćama i nevoljama. Kao župnik u miru živi u Koprivnici, gdje pomaže župnicima u obavljanju pastoralne službe, imajući vremena za susrete i razgovore s vjernicima i kolegama svećenicima, s kojima se već raduje ovogodišnjem slavlju svoje zlatne mise i 50-godišnjeg jubileja služenja Bogu i Crkvi. (jbk)