A1817

Pozdravna riječ
Draga braćo svećenici, draga djeco, braćo i sestre,
Nalazimo se u Velikom tjednu, ne zato jer je dulji od nekog drugog, nego zato jer u njemu slavimo velika otajstva naše vjere; slavimo Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Želio sam da se ovdje nađemo upravo u Velikom tjednu jer ćemo tako kroz Isusov križni put moći lakše razumijeti razne križne putove kroz povijest, posebno onaj koji se dogodio u vašoj blizini kada su mnogi nevini 1945. g. mučki ubijeni i čija tijela počivaju još uvijek zakopana u zemlji - nisu pokopana kršćanskim običajem, nisu na dostojanstven način položena u zemlju uz molitvu i paljenje svijeća. Mnogo je još takvih prikrivenih grobišta za koja ne znamo i za sve njih želimo na poseban način u ovoj euharistiji u Velikom tjednu moliti. Na početku molimo Boga za oproštenje naših grijeha, ali i za ono za što nas je Isus učio kada je s križa molio za svoje mučitelje rekavši: Oče, oprosti, jer ne znaju što čine. I mi danas molimo za zločince, za one koji su zlo činili, neka i njima Gospodin oprosti. To je teško, ali je to kršćanski. I zato svi mi na početku mise molimo Boga za oproštenje.

Homilija
Razmišljajući o Velikom tjednu, o Isusovoj sudbini, Crkva nam želi staviti jedno posebno raspoloženje u ovom tjednu kada se spominjemo Isusove posljednje večere, muke, smrti i uskrsnuća. Taj tjedan je ozbiljniji od drugih. To je tjedan šutnje, u kojem i zemlja šuti, pa čak i crkvena zvona zašute. To nas poziva da se prisjetimo Isusove šutnje sa suđenja na kojem nije mnogo odgovarao. Znao je da riječima neće ništa promijeniti. U evanđeoskom odlomku slušali smo kako je Juda izdao Isusa, kako je mislio da će na njemu zaraditi novac i da to nitko nikada neće saznati. Zato je išao k Isusu i poljubio ga kao svojeg učitelja, a zapravo ga je izdao. Poncije Pilat i oni koji su ga razapinjali željeli su ga ubiti, staviti u grob, navaliti na grob tako veliki kamen da ga nitko neće moći odvaliti i time će, mislili su, stvar biti riješena. Nitko nikada o tome više neće govoriti. Činilo se da nakon tog čina više neće imati tko govoriti. Svjedocima su zaprijetili, a stražare prisilili da ne govore. Ali događa se da se kamen, kojeg su ljudi stavili na istinu, odvalio. Pokazalo se da šutnja može govoriti. Šutnja Isusovog groba govori. Govori već gotovo 2.000 godina.

Kada su 1945. dovodili tu blizu ovoga mjesta ljude iz Varaždina i drugih strana, kada ih je zločinački komunistički sustav ubijao, smatrali su da će sve svoje neprijatelje i neistomišljenike ubiti, zemlja će ih pokriti i nikada nitko o tome neće ništa znati. One, koji su možda mogli biti svjedoci, su zastrašili, pa su neprestano živjeli u strahu. Jer ubijanja nije bilo samo '45., nego i kasnijih godina. Ako bi se netko usprotivio, ako bi netko želio govoriti o istini, također ga je snašla takva sudbina da je završio pod zemljom. Tako su se oni rješavali svjedoka. No, o tom događaju nisu govorili zločinci, nisu ni svjedoci, ali danas govore mrtvi. Govore oni koji to ne mogu riječima, ali govore njihovi zemni ostaci, govore njihove kosti. Žele nas podsjetiti na svoje živote, na svoje sudbine, na svoju želju za životom, koji je bio uništen. Žele nas upozoriti da ih ne zaboravimo. Dakako da mi kršćani vjerujemo da čovjek ne može nestati, kako se to govorilo za mnoge u to vrijeme. Govorilo se: Nestao je! Ali čovjek ne može nestati! Mi znamo da je čovjek stvoren za vječnost. Taj muk, koji je trajao desetljećima, je progovorio. Mi se danas sastajemo da bismo ih se sjetili u molitvi, da bismo im odali svoje poštovanje, da bismo se sjetili tog vremena o kojem samo želimo znati istinu. Mi danas nismo ovdje kao ljudi koji se žele osvećivati, koji bi mrzili, nego smo ljudi koji želimo znati istinu, koji želimo moliti i koji želimo da se takvi događaji ne ponove nikada više. Na drugima je da istražuju, da traže činjenice, to nije na Crkvi. To je na onima kojima je to zadaća. Postoje istražna tijela i pravosuđe. Mi ih pozivamo da barem na dostojanstven način možemo te ljudske ostatke pokopati, da dožive ono što želimo za svakog od nas kada umremo da nas na dostojanstven način pokopaju i da čekamo uskrsnuće. Ne želimo mi tražiti krivce, iako znamo da su to bili ljudi koje je tom sustavu zahvatilo zlo. To zlo netko je izmislio i to zlo je ušlo u ljude. Zločinački sustav krivac je što su ljudi zahvaćeni zlom činili zlo. Dakako da moramo razlikovati zlo od zločina. Zlo zahvaća čovjeka koji je stvorenje Božje i mi smo pozvani moliti za čovjeka. Molimo da nas ne zahvati takvo zlo, da živimo kršćanskim životom na što uči Isus Krist ovih dana. Ni on o svojoj sudbini nije puno govorio, nego je šutio i trpio. Nosio je za nas dragovoljno križ, da bismo u tom njegovom križu mi mogli vidjeti sve križeve tijekom povijesti i da bi se ugledali u njega i vidjeli da možemo pomagati jedni drugima nositi križ. Da možemo izbjegavati činiti zlo nadahnuti upravo križem Kristovim. Kada podižemo križeve, podižemo ih jer su oni znak ljubavi Božje prema čovjeku. Taj čovjek, pribijen na križ, nikome ne može učiniti zlo. Stoga se mi danas čudimo kad neki žele izbaciti križ jer on nekoga možda vrijeđa. A to je znak najveće ljubavi koju je Bog pokazao prema čovjeku, kada je Bog dao život za čovjeka. Taj križ ne može nikoga ubijati, ni zlo nanijeti, već želi pokazati kako se postaje boljim čovjekom ako se slijedi Isusa na njegovu putu.

Prisjećajući se mnogih postradalih, želimo se nadahnjivati na njihovoj sudbini, moleći za njih ali i da naše društvo u kojem mi živimo, da izgrađujemo u istini, ne na lažima ili na prikrivanju istine. Ne može se istina sakriti, ona će kadtad doći na vidjelo. Može se braniti i ušutkavati desetljećima, ali istina uvijek dođe na vidjelo. Mi to ovih dana vidimo na mnogim drugim mjestima, na mnogim prikrivenim grobištima. Prije desetak dana bio sam u Sloveniji u Hudoj jami kod Laškog gdje je veliko mnoštvo ubijeno u rovovima dubokima i po nekoliko stotina metara. Tamo su bacali žive ljude koji su umirali u teškim mukama, danima i tjednima zatvoreni u rovove te su umrli strašnom smrću. Čovjek ne može zamisliti kakva je to smrt bila. Možda su i ovdje u blizini zakapali polumrtve ljude. Mi želimo da se o tome sazna istina. To je naša zadaća ako slijedimo Isusa koji je rekao da je On Istina. Molimo zato sve one koji znaju što se događalo, da govore o tome. Molimo da se oni koji su činili zlo, da se pokaju i mole za oproštenje. Mi kršćani nećemo suditi jer znamo da je Bog taj koji sudi. Oni koji imaju vlast u ovoj zemlji, u ovoj državi prava, neka pokažu da to pravo djeluje. Neka pokažu da to nisu samo izrekli u deklaracijama o osudi komunizma, da to nije samo na papiru. To je ono što mi želimo kao kršćani i kao punopravni članovi ovog društva i naše domovine Hrvatske u kojoj živimo i kojoj zaista želimo da napreduje. Da svima bude lijepo i dobro, ali to neće biti tako dok se istina ne dozna jer to priječi naš hod prema budućnosti. Ova naša današnja molitva za pokojne ujedno je i poziv odgovornima na istragu i omogućavanje ukopa pokojnika na dostojanstven način. Želja nam je da očišćene savjesti tako proslavimo vrhunac crkvene godine i naše vjere, a to je vazmeno otajstvo koje je zalog i našeg uskrsnuća i vječnog života.

Na kraju mise
Na kraju svečane euharistije želim svima vama zahvaliti što ste sudjelovali u misi koju smo prikazali za mnoge pokojne za čije grobove ne znamo. Tako ni ja za svoga oca ne znam jer je isto 1945. odveden u nepoznato i vjerojatno je ubijen. Ne znamo gdje mu je grob. Razumijem one koji to traže i koji bi željeli doznati da bi na grobu svojih najmilijih zapalili svijeće. Na poseban način stoga zahvaljujem svim udrugama koje nastoje otkriti prikrivena grobišta. Dakako da je teško doznati koji su to ljudi tamo pokopani, ali je dobro znati mjesta koja treba obilježiti kako bi se na tom mjestu molilo. Okupljanje na takvim mjestima je dobro, plemenito i kršćansko djelo. Na sve vas i vaše obitelji zazivam Božji blagoslov.

MACINEC, 7. 4. 2009. Govori varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka u Macincu na misi zadušnici za žrtve poraća
Pozdravna riječ Draga braćo svećenici, draga djeco, braćo i sestre, Nalazimo se u Velikom tjednu, ne zato jer je dulji od nekog drugog, nego zato jer u njemu slavimo velika otajstva naše vjere; slavimo Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Želio sam da se ovdje nađemo upravo u Velikom tjednu jer ćemo tako kroz Isusov križni put moći lakše razumijeti razne križne putove kroz povijest, posebno onaj koji se dogodio u vašoj blizini kada su mnogi nevini 1945. g. mučki ubijeni i čija tijela počivaju još uvijek zakopana u zemlji - nisu pokopana kršćanskim običajem, nisu na dostojanstven način položena u zemlju uz molitvu i paljenje svijeća. Mnogo je još takvih prikrivenih grobišta za koja ne znamo i za sve njih želimo na poseban način u ovoj euharistiji u Velikom tjednu moliti. Na početku molimo Boga za oproštenje naših grijeha, ali i za ono za što nas je Isus učio kada je s križa molio za svoje mučitelje rekavši: Oče, oprosti, jer ne znaju što čine. I mi danas molimo za zločince, za one koji su zlo činili, neka i njima Gospodin oprosti. To je teško, ali je to kršćanski. I zato svi mi na početku mise molimo Boga za oproštenje. Homilija Razmišljajući o Velikom tjednu, o Isusovoj sudbini, Crkva nam želi staviti jedno posebno raspoloženje u ovom tjednu kada se spominjemo Isusove posljednje večere, muke, smrti i uskrsnuća. Taj tjedan je ozbiljniji od drugih. To je tjedan šutnje, u kojem i zemlja šuti, pa čak i crkvena zvona zašute. To nas poziva da se prisjetimo Isusove šutnje sa suđenja na kojem nije mnogo odgovarao. Znao je da riječima neće ništa promijeniti. U evanđeoskom odlomku slušali smo kako je Juda izdao Isusa, kako je mislio da će na njemu zaraditi novac i da to nitko nikada neće saznati. Zato je išao k Isusu i poljubio ga kao svojeg učitelja, a zapravo ga je izdao. Poncije Pilat i oni koji su ga razapinjali željeli su ga ubiti, staviti u grob, navaliti na grob tako veliki kamen da ga nitko neće moći odvaliti i time će, mislili su, stvar biti riješena. Nitko nikada o tome više neće govoriti. Činilo se da nakon tog čina više neće imati tko govoriti. Svjedocima su zaprijetili, a stražare prisilili da ne govore. Ali događa se da se kamen, kojeg su ljudi stavili na istinu, odvalio. Pokazalo se da šutnja može govoriti. Šutnja Isusovog groba govori. Govori već gotovo 2.000 godina. Kada su 1945. dovodili tu blizu ovoga mjesta ljude iz Varaždina i drugih strana, kada ih je zločinački komunistički sustav ubijao, smatrali su da će sve svoje neprijatelje i neistomišljenike ubiti, zemlja će ih pokriti i nikada nitko o tome neće ništa znati. One, koji su možda mogli biti svjedoci, su zastrašili, pa su neprestano živjeli u strahu. Jer ubijanja nije bilo samo '45., nego i kasnijih godina. Ako bi se netko usprotivio, ako bi netko želio govoriti o istini, također ga je snašla takva sudbina da je završio pod zemljom. Tako su se oni rješavali svjedoka. No, o tom događaju nisu govorili zločinci, nisu ni svjedoci, ali danas govore mrtvi. Govore oni koji to ne mogu riječima, ali govore njihovi zemni ostaci, govore njihove kosti. Žele nas podsjetiti na svoje živote, na svoje sudbine, na svoju želju za životom, koji je bio uništen. Žele nas upozoriti da ih ne zaboravimo. Dakako da mi kršćani vjerujemo da čovjek ne može nestati, kako se to govorilo za mnoge u to vrijeme. Govorilo se: Nestao je! Ali čovjek ne može nestati! Mi znamo da je čovjek stvoren za vječnost. Taj muk, koji je trajao desetljećima, je progovorio. Mi se danas sastajemo da bismo ih se sjetili u molitvi, da bismo im odali svoje poštovanje, da bismo se sjetili tog vremena o kojem samo želimo znati istinu. Mi danas nismo ovdje kao ljudi koji se žele osvećivati, koji bi mrzili, nego smo ljudi koji želimo znati istinu, koji želimo moliti i koji želimo da se takvi događaji ne ponove nikada više. Na drugima je da istražuju, da traže činjenice, to nije na Crkvi. To je na onima kojima je to zadaća. Postoje istražna tijela i pravosuđe. Mi ih pozivamo da barem na dostojanstven način možemo te ljudske ostatke pokopati, da dožive ono što želimo za svakog od nas kada umremo da nas na dostojanstven način pokopaju i da čekamo uskrsnuće. Ne želimo mi tražiti krivce, iako znamo da su to bili ljudi koje je tom sustavu zahvatilo zlo. To zlo netko je izmislio i to zlo je ušlo u ljude. Zločinački sustav krivac je što su ljudi zahvaćeni zlom činili zlo. Dakako da moramo razlikovati zlo od zločina. Zlo zahvaća čovjeka koji je stvorenje Božje i mi smo pozvani moliti za čovjeka. Molimo da nas ne zahvati takvo zlo, da živimo kršćanskim životom na što uči Isus Krist ovih dana. Ni on o svojoj sudbini nije puno govorio, nego je šutio i trpio. Nosio je za nas dragovoljno križ, da bismo u tom njegovom križu mi mogli vidjeti sve križeve tijekom povijesti i da bi se ugledali u njega i vidjeli da možemo pomagati jedni drugima nositi križ. Da možemo izbjegavati činiti zlo nadahnuti upravo križem Kristovim. Kada podižemo križeve, podižemo ih jer su oni znak ljubavi Božje prema čovjeku. Taj čovjek, pribijen na križ, nikome ne može učiniti zlo. Stoga se mi danas čudimo kad neki žele izbaciti križ jer on nekoga možda vrijeđa. A to je znak najveće ljubavi koju je Bog pokazao prema čovjeku, kada je Bog dao život za čovjeka. Taj križ ne može nikoga ubijati, ni zlo nanijeti, već želi pokazati kako se postaje boljim čovjekom ako se slijedi Isusa na njegovu putu. Prisjećajući se mnogih postradalih, želimo se nadahnjivati na njihovoj sudbini, moleći za njih ali i da naše društvo u kojem mi živimo, da izgrađujemo u istini, ne na lažima ili na prikrivanju istine. Ne može se istina sakriti, ona će kadtad doći na vidjelo. Može se braniti i ušutkavati desetljećima, ali istina uvijek dođe na vidjelo. Mi to ovih dana vidimo na mnogim drugim mjestima, na mnogim prikrivenim grobištima. Prije desetak dana bio sam u Sloveniji u Hudoj jami kod Laškog gdje je veliko mnoštvo ubijeno u rovovima dubokima i po nekoliko stotina metara. Tamo su bacali žive ljude koji su umirali u teškim mukama, danima i tjednima zatvoreni u rovove te su umrli strašnom smrću. Čovjek ne može zamisliti kakva je to smrt bila. Možda su i ovdje u blizini zakapali polumrtve ljude. Mi želimo da se o tome sazna istina. To je naša zadaća ako slijedimo Isusa koji je rekao da je On Istina. Molimo zato sve one koji znaju što se događalo, da govore o tome. Molimo da se oni koji su činili zlo, da se pokaju i mole za oproštenje. Mi kršćani nećemo suditi jer znamo da je Bog taj koji sudi. Oni koji imaju vlast u ovoj zemlji, u ovoj državi prava, neka pokažu da to pravo djeluje. Neka pokažu da to nisu samo izrekli u deklaracijama o osudi komunizma, da to nije samo na papiru. To je ono što mi želimo kao kršćani i kao punopravni članovi ovog društva i naše domovine Hrvatske u kojoj živimo i kojoj zaista želimo da napreduje. Da svima bude lijepo i dobro, ali to neće biti tako dok se istina ne dozna jer to priječi naš hod prema budućnosti. Ova naša današnja molitva za pokojne ujedno je i poziv odgovornima na istragu i omogućavanje ukopa pokojnika na dostojanstven način. Želja nam je da očišćene savjesti tako proslavimo vrhunac crkvene godine i naše vjere, a to je vazmeno otajstvo koje je zalog i našeg uskrsnuća i vječnog života. Na kraju mise Na kraju svečane euharistije želim svima vama zahvaliti što ste sudjelovali u misi koju smo prikazali za mnoge pokojne za čije grobove ne znamo. Tako ni ja za svoga oca ne znam jer je isto 1945. odveden u nepoznato i vjerojatno je ubijen. Ne znamo gdje mu je grob. Razumijem one koji to traže i koji bi željeli doznati da bi na grobu svojih najmilijih zapalili svijeće. Na poseban način stoga zahvaljujem svim udrugama koje nastoje otkriti prikrivena grobišta. Dakako da je teško doznati koji su to ljudi tamo pokopani, ali je dobro znati mjesta koja treba obilježiti kako bi se na tom mjestu molilo. Okupljanje na takvim mjestima je dobro, plemenito i kršćansko djelo. Na sve vas i vaše obitelji zazivam Božji blagoslov.