Dragi naš biskupe Marko!

U ime svih vjernika laika naše Varaždinske biskupije želim Vam reći veliko i iskreno HVALA. Hvala za Vašu pastirsku i očinsku brigu i skrb, za prijateljstvo i ljubav koju ste nam uvijek iskazivali. Uvijek ste naglašavali kako važnu zadaću imaju vjernici laici u svakodnevnom životu našega društva.

Svjesni te prevažne uloge poticali ste laike na osnivanje katoličkih udruga, čije će djelovanje biti prožeto kršćanskim načelima i zauzimanjem za moralne vrednote.

Podržavali ste rad nas vjeroučitelja i odgajateljica u vjeri, katoličkih liječnika i prosvjetnih djelatnika, Zajednice bračnih parova, Kolpinške udruge, Kursilja i zajednica mladih po župama.

Na našim redovitim susretima uvijek ste isticali važnost našeg zalaganja kako bi Crkva po nama svjedočki, trajno i vidljivo bila prisutna u obiteljima, školama, dječjim vrtićima, bolnicama, domovima za umirovljenike, tvornicama, ulicama i trgovima naših gradova i sela. Često ste u svojim nagovorima naglašavali da smo Vaši bliski suradnici, a tako ste se prema nama i odnosili.

Voljeli ste posjećivati župe, škole, dječje vrtiće, obitelji, rado ste dolazili među nas, bili uz nas i očinski se zauzimali za nas, a to saznanje davalo nam je snage i hrabrosti za život. S puno ste otvorenosti, razumijevanja i istinskog prihvaćanja pristupali svakom čovjeku, od malog djeteta, mladih, pa sve do starih i bolesnih, nastojeći svima biti sve. Uvijek nas se posebno dojmila Vaša vedrina i spontanost pri svakom našem susretu.

S vjerom u uskrsnuće i ponovni susret u vječnosti, gdje dobrota i ljubav ne nestaju, još jednom Vam izričem najdublju zahvalnost i poštovanje citirajući misli hrvatskog pjesnika Ante Jakšića, koje opisuju i Vaš predani život:

Blago onom, koji utješne dariva riječi
i kome često bude nesretnika žao,
i čija nježna ruka zagrljajem liječi
i koji malo prima premda mnogo je dao.
I dok za tuđu sreću predano se moli,
zaboravi da život vlastiti ga boli.