Biskup Culej predvodio misu na svetkovinu
Marije Bogorodice i Svjetski dan mira

Na svetkovinu Marije Bogorodice 1. siječnja, kada se obilježava i Svjetski dan mira, varaždinski biskup mons. Marko Culej predvodio je misno slavlje u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Varaždinu. S biskupom su suslavili kancelar biskupije mons. Antun Perčić, ekonom Josip Grošić i kanonik preč. Gustav Kuzmić. Obraćajući se okupljenima čestitkama i dobrim željama na samom početku Nove godine, biskup je pozvao vjernike da otvore svoja srca kako bi zajedno s Bogom započeli novi tijek životnog putovanja.

Istaknuvši u propovijedi kako svetkovina Marije Bogorodice slavi Isusovu majku kao Majku Božju, biskup je rekao da je Bog rođenjem svoga Sina pokazao svoju dobrotu, ljubav i čovjekoljublje. Marija je stoga usko povezana s našim spasenjem jer je svoju ljubav i svoj djevičanski život stavila u službu vječne ljubavi Isusa Krista, Božjeg Sina i našeg Spasitelja, kazao je mons. Culej.

Podsjetivši da se na svetkovinu Marije Bogorodice slavi i Svjetski dan mira, biskup je napomenuo kako je preduvjet humanog života svakog čovjeka mir u njegovu srcu. "Da bi čovjek mogao živjeti i napredovati, potreban mu je mir. Stoga je i papa Ivan XXIII. prije 40 godina u vrijeme kada su velika zla totalitarističkih režima u krv i suze zavila čovječanstvo uputio encikliku "Mir na zemlji", u kojoj je naglasio četiri stupa na kojima treba počivati mir, a to su istina, pravednost, ljubav i sloboda. Nema mira, ako vlada laž, ako nema mjesta pravednosti, ako nema ljubavi prema bližnjemu i slobode čovjeka. Upravo su ti temelji i danas aktualni u svijetu u kojem postoje laž, nepravda, mržnja i gaženje slobode", naglasio je biskup. Kazavši kako na prvi dan Nove godine mnogi u čestitkama žele sreću jedni drugima, istaknuo je da sreća nije u našim nego u Božjim rukama.

"Stoga na početku Nove godine ne molimo bogatstvo, nego da nas Bog čuva od siromaštva te da nam podari ono što nam je potrebno, u duhovnom i materijalnom pogledu. Danas mi želimo s Isusom i njegovom majkom krenuti u neizvjesnu novu godinu, no ako s Isusom idemo tada je taj put siguran. S vjerom i pouzdanjem u Isusovu prisutnost na našim životnim putovima nastojmo s Božjom milošću surađivati i činiti dobro ljudima oko sebe oslobađajući se pogrešaka u odnosu prema Bogu i drugim ljudima", zaključio je biskup u propovijedi.

RIM

Pacem in terris - trajna obveza

1. Prošlo je gotovo četrdeset godina od onog 11. travnja 1963. u kojem je papa Ivan XXIII. objavio povijesnu encikliku Pacem in terris. Tog se dana slavio Veliki četvrtak. Obraćajući se "svim ljudima dobre volje", moj časni prethodnik, koji je dva mjeseca kasnije umro, svoju je poruku mira svijetu sažeo u prvoj rečenici enciklike: "Mir na zemlji, za kojim su čeznuli živo svi ljudi svih vremena, može se očito, sazdati i učvrstiti samo savjesnim obdržavanjem reda što ga je Bog uspostavio" (Pacem in terris, uvod, AAS, 55 [1963.], 257).

Govoriti o miru podijeljenom svijetu

2. Svijet kojem se Ivan XXIII. obraćao bio je svijet u kojem je vladao duboki nered. Dvadeseto je stoljeće bilo započelo velikim očekivanjem napretka. No, čovječanstvo je namjesto toga, u šezdeset godina povijesti, zabilježilo izbijanje dvaju svjetskih ratova, pojavu razarajućih totalitarističkih režima, gomilanje neizmjernih patnji i razbuktavanje najvećih progona Crkve koje je povijest ikada upoznala.

Samo dvije godine prije Pacem in terris, g. 1961., podignut je "Berlinski zid" kako bi podijelio i suprotstavio ne samo dvije strane toga grada, već i dva načina shvaćanja i izgradnje zemaljskoga grada. S jedne i s druge strane zida život je postao težak, nadahnut često međusobno proturječnim pravilima, u ozračju sumnjičavosti i nepovjerenja. I kao svjetonazor i kao način života, taj se zid protezao duž cijelog svijeta i podigao se u srcu i duhu osoba, stvarajući podjele koje kao da su trebale vječno trajati.
Osim toga, upravo šest mjeseci prije objavljivanja te enciklike, dok je nekoliko dana ranije u Rimu otvoren Drugi vatikanski koncil, svijet se, zbog krize koja je izbila oko raketnog oružja na Kubi, nalazio na rubu nuklearnog rata. Put prema svijetu mira, pravde i slobode činio se zapriječenim. Mnogi su smatrali da je čovječanstvo bilo osuđeno živjeti dugo vremena u onim nesigurnim uvjetima "hladnog rata", neprestano izloženo strahu da bi neka agresija ili neki spor mogli jednog dana raspiriti najteži rat u cijeloj ljudskoj povijesti. Upotreba atomskog naoružanja, naime, pretvorila bi se u sukob koji bi stavio na kocku samu budućnost čovječanstva.

Četiri stožera mira

3. Papa Ivan XXIII. nije se slagao s onima koji su smatrali da mir nije moguć. Svojom enciklikom poručio je da je ta temeljna vrijednost - sa svom svojom zahtjevnom istinom - počinje kucati s obje strane tog zida kao i svih zidova. Enciklika je svima govorila o zajedničkoj pripadnosti ljudskoj obitelji i za sve je upalila svjetlo težnje naroda iz svih krajeva zemlje da žive u sigurnosti, pravednosti i nadi za budućnost.
Prosvijetljena duha Ivan XXIII. prepoznao je temeljne uvjete za mir upravo u četiri potrebe ljudske duše: istini, pravednosti, ljubavi i slobodi (usp. isto, I; nav.dj., 265-266). Istina - rekao je - bit će temelj mira, ako svaki pojedinac, vođen pravdom, stekne svijest, osim o vlastitim pravima, također o svojim dužnostima prema drugima. Pravednost će izgraditi mir ako svatko na konkretni način bude poštovao tuđa prava i uznastoji u potpunosti izvršavati vlastite dužnosti prema drugima.

Ljubav će biti kvasac mira, ako ljudi budu osjećali tuđe potrebe kao vlastite i ako druge učine dionicima svojih dobara, počevši od duhovnih vrijednosti. Sloboda će, napokon, hraniti mir i dati da on dadne ploda ako se, pri izboru sredstava za njegovo postizanje, pojedinci budu povodili za razumom i hrabro preuzeli na sebe odgovornost za vlastite čine.
Promatrajući sadašnjost i budućnost očima vjere i razuma, blaženi Ivan XXIII. nazreo je i protumačio duboke poticaje koji su se već bili počeli javljati u povijesti. On je znao da stvari nisu uvijek kao što se to na prvi pogled čini. Usprkos ratovima i ratnim prijetnjama, nešto je drugo bilo na djelu u ljudskim zbivanjima, nešto što je Papa shvatio kao obećavajući početak duhovne revolucije.
Nova svijest o čovjekovu dostojanstvu i njegovim neotuđivim pravima

4. Čovječanstvo, pisao je, krenulo je novom dionicom svog puta (usp. isto, I; nav.dj., 267-269). Završetak kolonijalizma, rađanje novih neovisnih država, djelotvornija obrana radničkih prava, nova i hvalevrijedna prisutnost žena u javnom životu, činili su mu se također kao znaci čovječanstva koje ulazi u novu dionicu svoje povijesti, dionicu označenu "uvjerenjem da su svi ljudi u naravnom dostojanstvu jedni drugima ravni" (isto, I; nav.dj., 268). Sigurno da se to dostojanstvo još uvijek gazilo u mnogim dijelovima svijeta. Papa je to znao. Ipak, bio je uvjeren da, usprkos tome što su prilike pod određenim vidicima bile dramatične, svijet postaje sve više svjestan određenih duhovnih vrijednosti i sve otvoreniji bogatstvu sadržaja onih "stožera mira" koje čine istina, pravednost, ljubav i sloboda (isto, I; nav.dj., 268). Putem zalaganja da se te vrijednosti unesu u društveni život, bilo država bilo međunarodne zajednice, muškarci i žene bi postali sve više svjesni važnosti svog odnosa s Bogom, izvorom svakoga dobra, kao čvrstog temelja i najvišeg mjerila njihova života, bilo kao pojedinci bilo kao društvena bića (usp. isto). Ta će snažnija duhovna osjetljivost, Papa je u to bio uvjeren, imati također duboke državne i političke posljedice.
Pred sve većom sviješću o ljudskim pravima koja se rađala kako na državnoj tako i na međunarodnoj razini, Ivan XXIII. naslutio je snagu te pojave i njezinu izvanrednu moć da promijeni povijest. Ono što će se dogoditi nekoliko godina kasnije prije svega u srednjoj i istočnoj Europi, dalo je tomu posebnu potvrdu. Put k miru, učio je Papa u enciklici, morao je prolaziti putem obrane i pomicanja temeljnih ljudskih prava. Njih uživa svaka osoba, i to ne kao blagodat koju daje određeni društveni sloj ili država, već kao posebna prava koja joj pripadaju kao osobi: "Temelj dobro uređene i plodonosne ljudske zajednice treba biti ono načelo da je svaki čovjek osoba, to jest da je narav obdarena razumom i slobodnom voljom. Ona sama po sebi ima prava i dužnosti što izravno i skupa izviru iz same njegove naravi. Budući da su oni općeniti i nepovredivi, ne mogu se ni na koji način otuđiti" (isto, I; nav.dj., 259).
To nisu bile tek neke apstraktne zamisli. Bile su to zamisli sa širokim praktičnim posljedicama, kao što je to povijest ubrzo pokazala. Na temelju uvjerenja da je svako ljudsko biće jednako po dostojanstvu i da, kao posljedica toga, društvo mora prilagoditi svoj ustroj toj pretpostavci, nastali su ubrzo pokreti za ljudska prava, koji su dali konkretni politički izraz jednoj od velikih dinamika suvremene povijesti. Promicanje slobode prepoznalo se kao nužna sastojnica zauzimanja za mir. Pojavivši se praktički u svim dijelovima svijeta, ti su pokreti pridonijeli rušenju oblika diktatorske vladavine i uspostavi namjesto njih demokratskije i pravičnije vlasti. Oni će u praksi pokazati da se mir i napredak mogu postići samo poštivanjem sveopćega moralnog zakona, upisanog u čovjekovo srce (usp. Ivan Pavao II., Govor skupštini Ujedinjenih naroda, 5. listopada 1995., br. 3).

Sveopće zajedničko dobro

5. Na drugoj se stavci učenje enciklike Pacem in terris pokazalo proročkim, predusrevši sljedeću dionicu razvoja svjetskih politika. Pred svijetom koji je postajao sve više međuovisan i globalan, papa Ivan XXIII. predložio je da se pojam općeg dobra obradi na svjetskom obzoru. Da bi govor o toj temi bio ispravan mora biti povezan s pojmom "sveopćeg zajedničkog dobra" (Pacem in terris, IV: nav.dj., 292). Jedna od posljedica tog razvoja bila je očigledna potreba da u njemu postoji neki javni autoritet na međunarodnoj razini, koji će moći raspolagati stvarnom sposobnošću promicanja toga sveopćeg zajedničkog dobra. Taj autoritet, odmah je dodao Papa, ne bi se smio uspostavljati prisilom, već isključivo dogovorom nacija. Moralo bi se raditi o tijelu koje će ići "ponajvećma za tim da se čovjekova prava priznaju, da se dužno poštuju, netaknuta čuvaju i promiču" (isto, IV: nav.dj., 294). Ne iznenađuje stoga što je Ivan XXIII. gledao s velikom nadom na Organizaciju Ujedinjenih naroda, utemeljenu 26. lipnja 1945. On je vidio u njoj vjerodostojno sredstvo za održavanje i jačanje mira u svijetu. Upravo zato pokazao je kako posebno cijeni Opću povelju o pravima čovjeka iz 1948. godine, promatrajući je "kao korak i prilaz k uspostavi pravno-političkog uređenje svjetske zajednice" (isto, IV: nav.dj., 295). U toj Povelji naime bili su udareni moralni temelji na kojima bi se morala zasnivati izgradnja svijeta u kojem će vladati red namjesto nereda, dijalog namjesto sile. U tom pogledu Papa je stavio do znanja kako je obrana ljudskih prava od strane Organizacije Ujedinjenih naroda nužan preduvjet za razvoj sposobnosti same te Organizacije da promiče i brani međunarodnu sigurnost.

Ne samo da proročka vizija pape Ivana XXIII., naime perspektiva međunarodnoga javnog autoriteta u službi ljudskih prava, slobode i mira, nije još potpuno ostvarena, već se mora, nažalost, primijetiti kako se međunarodna zajednica nerijetko upliće u dužnost poštivanja i primjene ljudskih prava. Ta se dužnost tiče svih temeljnih prava i ne dopušta samovoljne izbore, koji bi mogli stvoriti oblike diskriminacije i nepravde. Istodobno, svjedoci smo pojave zabrinjavajućeg sraza između niza novih "prava", koja se promiču u tehnološki naprednijim društvima i osnovnih ljudskih prava, koja još uvijek nisu zadovoljena nadasve u nerazvijenim sredinama: mislim, primjerice, na pravo na hranu, pitku vodu, dom, samoopredjeljenje i neovisnost. Mir zahtijeva da se ta razlika što žurnije smanji i na kraju prevlada.
Potrebno je još nešto zapaziti: međunarodna zajednica, koja od 1948. posjeduje povelju o pravima čovjeka, ponajviše je zanemarila prikladno insistirati na dužnostima koje iz nje proistječu. Zapravo, dužnost utvrđuje područje u kojem prava moraju biti sadržana kako se ne bi pretvorila u provođenje određene samovolje. Veća svijest o sveopćim ljudskim pravima uvelike bi koristila miru, jer bi mu pružila moralnu osnovu zajedničkog priznavanja poretka stvari koji ne ovisi o volji nekog pojedinca ili skupine.

Novi moralni međunarodni poredak

6. Istina je ipak da je, unatoč mnogim poteškoćama i kašnjenjima, u proteklih četrdeset godina postignut značajni napredak k ostvarenju plemenite vizije pape Ivana XXIII. Činjenica da se države u gotovo svim dijelovima svijeta osjećaju dužnima poštivati ideju o ljudskim pravima pokazuje koliko su moćna sredstva moralnog uvjerenja i duhovnog integriteta. Upravo su se te snage pokazale odlučujućima u onoj mobilizaciji savjesti koja je pokrenula nenasilnu revoluciju 1989. godine, događaj koji je označio pad komunizma u Europi. I premda iskrivljena shvaćanja slobode, shvaćene kao neobuzdanost, nastavljaju prijetiti demokraciji i slobodnim društvima, sigurno je značajno da su, u četrdeset godina proteklih od Pacem in terris, mnogi narodi svijeta postali slobodniji, strukture dijaloga i suradnje među narodima ojačali, a prijetnja globalnoga nuklearnog rata, koja se drastično nadvijala u doba pape Ivana XXIII., djelotvorno je otklonjena.
U vezi s tim, poniznom smjelošću želim primijetiti kako se višestoljetno učenje Crkve o miru shvaćenom kao "tranquillitas ordinis" - "miru poretka", prema definiciji sv. Augustina (De civitate Dei, 19,13), pokazalo, u svjetlu dubokih postavki enciklike Pacem in terris, osobito značajnim za današnji svijet, kako za vođe naroda tako i za obične građane. Svi ćemo se lako složiti da u prilikama suvremenog svijeta vlada veliki nered. Pitanje koje se postavlja zato je sljedeće: koja vrsta poretka može zamijeniti taj nered, kako bi se muškarcima i ženama dala mogućnost da žive u slobodi, pravdi i sigurnosti? I budući da se svijet, premda u svom neredu, ipak "organizira" na različitim područjima (gospodarskome, kulturalnom i čak političkom), javlja se drugo jednako žurno pitanje: prema kojim se načelima razvijaju ti novi oblici svjetskog poretka?
Ta pitanja širokog radijusa pokazuju da problem poretka u svjetskim poslovima, što je opet problem ispravno shvaćenog mira, mora uzeti u obzir pitanja vezana uz moralna načela. Drugim riječima, također iz toga kuta gledanja proizlazi svijest da se pitanje mira ne može odijeliti od pitanja čovjekova dostojanstva i njegovih prava. Upravo to je jedna od neprolaznih istina o kojima uči Pacem in terris i činimo dobro kada na nju podsjećamo i o njoj razmišljamo na ovu četrdesetu obljetnicu.
Nije li možda ovo vrijeme u kojem svi moramo surađivati na utemeljenju nove organizacije čitave ljudske obitelji, kako bi se zajamčio mir i sklad među narodima i ujedno promicao njihov cjeloviti razvoj? Važno je izbjeći kriva tumačenja: tu se ne misli na utemeljenje neke globalne nad-države. Želi se radije istaknuti žurnost ubrzavanja procesa koji su već u tijeku, kako bi se odgovorilo na gotovo sveopće pitanje demokratskih načina u vršenju političke vlasti, bilo državne bilo međunarodne, kao i na zahtjev transparentnosti i vjerodostojnosti na svakoj razini javnog života. Uzdajući se u dobrotu prisutnu u srcu svakog čovjeka, papa Ivan XXIII. želio se na nju osloniti i pozvao je cijeli svijet na plemenitiju viziju javnog života i vršenja javne vlasti. Odvažno je potaknuo svijet da iskorači iz svoga sadašnjeg stanja nereda i osmisli nove oblike međunarodnog poretka, koji će biti po mjeri ljudskog dostojanstva.

Veza između mira i istine

7. Osporavajući viziju onih koji su razmišljali o politici kao području lišenom morala i podvrgnutom isključivo mjerilu interesa, Ivan XXIII. je enciklikom Pacem in terris opisao ispravniju sliku ljudske stvarnosti i pokazao put prema boljoj budućnosti za sve. Upravo zato što su osobe stvorene sa sposobnošću da donose moralne odluke, nijedna ljudska djelatnost ne stoji izvan područja etičkih vrijednosti. Politika je ljudska djelatnost; stoga je i ona podvrgnuta moralnom sudu. To vrijedi i za međunarodnu politiku. Papa je pisao: "Isti naime naravni zakon koji ravna načinom života pojedinih građana treba da ravna i uzajamnim međudržavnim odnosima" (Pacem in terris, III: nav.dj., 279). Oni koji smatraju da se međunarodni javni život na neki način izražava izvan područja moralnog suda, nimalo ne razmišljaju o utjecaju pokreta za ljudska prava na nacionalne i međunarodne politike netom završenog 20. stoljeća. Ti razvoji, koje je učenje enciklike predusrelo, odlučno pobijaju težnju da se međunarodne politike smjeste u svojevrsnu "slobodnu zonu" u kojoj moralni zakon nema nikakvu moć.
Možda se ni na jednom drugom mjestu tako jasno ne opaža neophodnost ispravnog korištenja političkom vlašću kao u dramatičnim prilikama Bliskog istoka i Svete zemlje. Iz dana u dan i iz godine u godinu, ukupan učinak ogorčenoga uzajamnog odbacivanja i beskrajni lanac nasilja i osveta do sada je slomio svaki pokušaj pokretanja ozbiljnog dijaloga o stvarnim pitanjima koja su posrijedi. Neizvjesnost prilika još su dramatičnijim učinili sukobi interesa među članovima međunarodne zajednice. Sve dok oni koji se nalaze na odgovornim položajima ne prihvate da odvažno preispitaju svoj način vođenja vlasti i osiguraju blagostanje svojim narodima, bit će teško zamisliti da će se moći uistinu napredovati prema miru. Bratoubilački rat, koji svakodnevno potresa Svetu zemlju suprotstavljajući međusobno snage koje tkaju samu budućnost Bliskog istoka, nameću žurnu potrebu za muškarcima i ženama uvjerenim u nužnost politike utemeljene na poštivanju dostojanstva i pravâ osobe. Takva je politika svima neusporedivo korisnija od nastavka sadašnjih ratnih prilika. Potrebno je krenuti od te istine. Ona je uvijek više oslobađajuća od bilo kojeg oblika propagande, osobito kada ta propaganda služi da prikrije sramotne namjere.

Pretpostavka trajnog mira

8. Postoji neraskidiva veza između zauzimanja za mir i poštivanja istine. Poštenje u davanju informacije, pravednost pravnih sustava, transparentnost demokratskih procedura daju građanima onaj osjećaj sigurnosti, onu raspoloživost da se sporovi rješavaju miroljubivim sredstvima i onu volju za poštenim i konstruktivnim dogovorom koji sačinjavaju istinske pretpostavke trajnog mira. Politički susreti na državnoj i međunarodnoj razini služe miru samo ukoliko sve strane poštuju zajednički preuzete obveze. U suprotnom tim susretima prijeti opasnost da postanu nevažni i beskorisni, a ishod je tek da ljudi padaju u kušnju da sve manje vjeruju u korisnost dijaloga te da se naprotiv pouzdaju u korištenje sile kao puta za rješavanje sporova. Negativni odjeci, što ih na mirovni proces imaju preuzete, a zatim neispoštovane obveze, moraju navesti vođe država i vlada da s velikim osjećajem odgovornosti razmisle o svakoj svojoj odluci.
Pacta sunt servanda, kaže stara izreka. Sve se preuzete obveze moraju poštivati, no posebna se skrb mora posvetiti izvršenju preuzetih obveza prema siromašnima. Osobito bi, prema njima, bilo razočaravajuće neizvršenje obveza koje su za njih od vitalnog interesa. U tom pogledu, neizvršenje obveza prema narodima na putu razvoja predstavlja ozbiljno moralno pitanje i još jasnije ističe nepravdu postojećih nejednakosti u svijetu. Patnja prouzročena siromaštvom dramatično je porasla zbog nepostojanja povjerenja. Krajnji je ishod nestanak svake nade. Prisutnost povjerenja u međunarodnim odnosima društvena je glavnica od temeljne vrijednosti.

Kultura mira

9. Temeljitim uvidom u stvari mora se raspoznati kako mir nije toliko pitanje struktura, koliko osoba. Strukture i procedure mira - pravne, političke i ekonomske - sigurno su nužne i na sreću su često prisutne. One ipak nisu ništa drugo već plod mudrosti i iskustva nagomilanih tijekom povijesti putem bezbrojnih gesti mira, koje su učinili muškarci i žene koji su znali nadati se ne predajući se nikada malodušnosti. Geste mira izviru iz života osoba koje su u svojoj duši gajile stavove mira. Plod su uma i srca "mirotvoraca" (Mt, 5,9). Geste mira su moguće kada ljudi u potpunosti cijene zajedničarsku dimenziju života, tako da uoče značenje i posljedice koje određeni događaji imaju na njihovu zajednicu i na svijet u cjelini. Geste mira stvaraju tradiciju i kulturu mira.

Religija ima bitnu ulogu u pobuđivanju gesti mira i uspostavi uvjeta za mir. Ona može vršiti tu ulogu toliko djelotvornije, koliko se odlučnije usredotoči na ono što joj je vlastito: otvorenost Bogu, učenje o sveopćem bratstvu i promicanje kulture solidarnosti. "Dan molitve za mir", koji sam potaknuo u Asizu 24. siječnja 2002. okupivši predstavnike brojnih religija, imao je upravo taj cilj. Želio je izraziti želju za odgojem za mir putem širenja duhovnosti i kulture mira.