Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteDom sv. AnđeleSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaLiturgijski listićNedjeljna poruka
Od:
Do:

10. nedjelja kroz godinu_B

TKO GOD VRŠI VOLJU BOŽJU, ON MI JE BRAT I SESTRA I MAJKA! (Mk 3, 20-35)
 
U današnjem evanđeoskom izvještaju čitali smo o dvije skupine ljudi koji nisu odobravali ni prihvaćali Isusov način života i propovijedanja. Njegova rodbina zapravo ga smatra ludim. Boje se da bi tako mogao naškoditi dobrom glasu i ugledu njihove obitelji. Zato su ga prisilno htjeli udaljiti. Čudne su se stvari događale Isusu, koji je bio slavljen i tražen od napuštenih, odbačenih, siromašnih i bolesnih. Odbacuje ga njegova rodbina umjesto da su bili ponosni zbog njega. Ako uzmemo u obzir da je među prisutnima bilo i pismoznanaca, koji su bili teološki autoriteti u narodu, te su mu često postavljali verbalne zamke i suprotstavljali mu se, a ovaj su ga puta optužili da je đavlov suradnik, nije nikakvo čudo da su se njegovi rođaci preplašili. Činjenica jest da je Isusov život od utjelovljenja i rođenja pa nadalje bio izvan redovitog i uobičajenog stila života. Ako razmišljamo dalje, Isus je i umro izvan gradskih zidina Jeruzalema i konačno, ni žene ga na dan Vazma ne nalaze u grobu nego u vrtu. Tako je Isus izvan naših modela ponašanja i prihvaćanja ljudi.

Mi često ljude oko sebe pokušavamo smjestiti u neki svoj svijet, uređen prema našim kriterijima. Pronalazimo izgovore da se brinemo za bližnje, a zapravo želimo odlučivati umjesto njih i tako u njihovim životima zauzimamo mjesto koje nam ne pripada. Da bismo pokazali pažnju i ljubav prema bližnjima nužno se trebamo žrtvovati. Takav način života potiče nas i poziva na prihvaćanje drugih onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvima bismo ih mi htjeli imati i doživjeti. Ono što je i danas ostalo zajedničko istinskim kršćanima, koji se bez zadrške drže Krista i žive po njegovu Duhu, jest da ih mnogi od rodbine i prijatelja neće baš lijepo prihvaćati. Tko ne živi prema pravilima javnoga mnijenja, za mnoge suvremenike, nije baš normalan. Kad se radi o temeljnim istinama vjere, onda se takve kršćane u medijima i javnosti ismijava. Ako se po načinu života vidi da mu je Bog na prvom mjestu, ili ako mu materijalne stvari ili karijera nisu ono najvažnije, ako propušta ono što je za većinu po sebi razumljivo, jer to smatra krivim ili da se protivi zakonima i volji Božjoj, kao npr. abortus, brak i obitelj, prirodna smrt dostojna čovjeka, poštenje, pravednost, bračna vjernost, onda se može i njemu dogoditi Jeruzalem nakon Cvjetnice kao i njegovom učitelju - Isusu Kristu.

Činjenica je i ta da su u svim vremenima kršćani morali i još danas moraju vjernost Kristu plaćati svojim životom ustrajući u životu po svojoj savjesti. Živimo u slobodnom svijetu i društvu, ali je činjenica da se mnoge ljude danas zbog njihove vjere smatra nazadnim, čak ih se i javno napada, ismijava. U svim tim slučajevima vjernici poput Isusa izazivaju protivljenje jer Bog je drukčiji nego ga oni zamišljaju, ili čak govore da ne postoji. To nas onda hrabri jer vršeći volju Božju pripadamo Isusovoj pravoj rodbini. Bog je ispred svih i svega. Važno je shvatiti da će naš život jednom završiti, a na nama je hoćemo li živjeti u sebičnosti i oholosti, bez Boga - poput prvih ljudi koji su se odrekli Boga, ili ćemo prihvatiti Božju ponudu saveza prijateljstva živeći prema njegovim zakonima. Po slobodi koju nam je kao razumnim bićima dao mi se možemo okrenuti i protiv njega. U tome nas On neće spriječiti jer poštuje našu slobodu. No, moramo biti spremni Ocu odgovoriti na pitanje gdje smo i jesu li djela koja smo činili bila u skladu s Božjom voljom.
 

Vladimir Cesar